Davor Lucianović, akademski slikar i profesor vizualnih umjetnosti u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića, od proteklog tjedna predstavnik je građana u povjerenstvu za ‘zelena pluća grada’, Park Gradac.
Svoju ljubav prema prirodi Lucianović ne krije, a na prošlotjednom Zboru građana podijelio je stavove i mišljenja, ali i bojazan oko budućnosti parka. Sažeo je to u rečenici kako ‘Vrtlar voli pilu, a ne voli motiku’, aludirajući na devastaciju parka bez ulaganja i eventualnog liječenja drveća. O parku, mogućoj budućnosti i pitanju tko će ga voditi razgovarali smo za ovaj broj DuLista. No, Lucianović je upravo jedna od onih osoba s kojima možete ‘o svemu’, pa smo proširili i na povijest slikarskog odjela UŠLS, koji je osnovan upravo na njegovu inicijativu, o povijesti njegove obitelji, skrovitim mjestima za odmor, pa čak i malo o politici…
Zbor građana za svog predstavnika u Povjerenstvu za Park Gradac izabrao je upravo Vas. Kako ste već i prije istaknuli, planirate braniti upravo stavove onih koji su Vas izabrali i koji vole i cijene park?
Da, dužnost mi je zastupati stavove građana koji su se već na ovom prvom skupu bili vrlo odlučni i to kroz logično odbijanje svake komercijalizacije te kroz veliku i izraženu brigu za, naglašavam, stabla. To je moj prvenstveni zadatak. Naravno, moja je uloga biti poveznicom s građanima, zastupati njihove interese i prenositi njihove prijedloge Povjerenstvu kojeg sam odnedavno član.
Kao spona između svakodnevnog, ‘malog’ čovjeka i odgovornih za park, nazovimo to ‘moralnim upozoravanjem’?
Tri su člana povjerenstva s pravom glasa, a predstavnik društva arhitekata i ja smo nadopuna, nažalost bez prava glasa. Nemamo, dakle, pravo odlučivanja, ali sudjelujemo u radu tog tijela i veza smo sa strukom i građanima.
Jedan je faktor Gradac, a drugi su njegove padine. Kazali ste na zboru kako je najveća opasnost urbanizacija na padinama parkirališta? Koje je rješenje i postoji li ipak mogućnost proširenja parka samog?
Apsolutno. Park Gradac nastao je koncem 19. stoljeća, za usporedbu, u vrijeme kad je nastala i Stara Bolnica, danas dislocirana jer više nije zadovoljavala potrebe grada kakav je sad. Analogno tomu, Gradac kakav je tad zamišljen je već sada za ovaj grad kakav je danas – premalen. Tako da je sasvim logično razmišljati da se on proširi. Naravno, to nije ono što je predviđeno navedenim zahvatom jer se ova investicija planira na području u isključivom vlasništvu Grada Dubrovnika. Ali moje mišljenje, koje nadilazi moja zaduženja u ovom povjerenstvu, jest da bi bilo zaista šteta ne iskoristiti mogućnost da se park proširi s jedne strane na prostor Vješala i padina prema Dančama, a s druge na prostor parka kod Sveučilišta, koje je sad u vlasništvu Županije. Moja je vizija i da se taj dio još i premosti te poveže s parkom ispod Boninova i s parkom Čingrija. Time bi se dobila prekrasna šetnica koja bi se i kroz Lichtensteinov put mogla povezati s Goricom svetog Vlaha, Medarevom, Petkom, sve do Lapada, odnosno dobili bismo dugi lungomare. Na taj način bi se povezale gotovo sve veće gradske zelene površine. To bi moglo povećati ne samo kvalitetu života nas građana, nego i vrijednost Dubrovnika kao destinacije kvalitetnog cjelogodišnjeg turizma.
Koliko je to izvediva ideja?
Mislim da je vrlo izvediva, pogotovo s obzirom na odgovorne u gradu i županiji. Naime, gradonačelnik Mato Franković i župan Nikola Dobroslavić su iz iste stranke, a vjerujem da bi se i otac biskup Mate Uzinić vrlo rado priključio tako pozitivnoj inicijativi. Sad je idealna prilika da se zajedničkom akcijom, nošeni jednom vizijom i impulsom kojeg smo naslijedili od naših predaka, vizijom dobra, povezivanja ljudi dobre volje i mogućnosti za stvaranje istinskih vrijednosti koje nisu temeljene na stjecanju novca, nego na onome što pridonosi kvaliteti života, upustimo u ovakav projekt. Pozivam gospare gradonačelnika, župana i biskupa da razmisle žele li oni povećati park i da, ukoliko to i žele, poduzmu potrebne korake.
Zapravo, park Gradac je test ‘ljudskosti’?
Upravo Gradac bi nam mogao pokazati koliko nam je ljudskosti ostalo. Kroz odnos prema prirodi čovjek jako puno govori o sebi. Gradac bi trebao biti mjesto demonstracije čovjekove mogućnosti da živi u skladu s prirodom, a ne da njome nasilno upravlja. U tom smislu, stabla ne treba gledati kao stvari koje treba ukloniti, kao što je već prije više puta spominjano. Ne može se misliti da ih se jednostavno može zamijeniti sa ‘starijim i ljepšim’ i da ‘smilje i bosilje’ može kompenzirati hlad drveća. Naglasak zbora građana bio je na potencijalnoj opasnosti da se lišimo još jedne ozbiljne količine drveća! Uz to, koliko znam, nitko nije poduzeo akciju liječenja gradskih stabala! Ako se već dijagnosticiralo da je drveće bolesno, zašto se nije liječilo i zadržavalo na životu, umjesto da ga se odmah ‘eliminira’? Odličan primjer liječenja i brižnog odnosa prema stablima su platana i palme u Trstenom.
Dolaskom na zbor građani su pokazali da ima volje. No, koji su potencijalni problemi?
Ono što sam uočio kao manji problem u projektu, kod prezentacije i analize koja je napravljena do sada, jest kako nije napravljena sociološka studija. Spomenulo se da su korisnici parka samo stanovnici okolnih zgrada što uopće nije točno. Koristi ga i veliki broj mladih koji tu uvečer borave, djeca iz vrtića, škola i sportskih klubova, brojni turisti koji dolaze individualno i u grupama, studenti, umirovljenici i vlasnici pasa… Korist je višestruka. Park također služi i u kulturne svrhe, kao filmska lokacija i za izvedbe Dubrovačkih ljetnih igara tako da ‘ne stoji’ ona da ga ne konzumira nitko osim lokalnog, okolnog stanovništva. Dapače. Kao veliki problem vidim put koji vodi na parkiralište, jer se na njemu tako parkiraju automobili da se ne mogu mimoilaziti, a nema staze za pješake. Ulazi u park često su zapriječeni automobilima, teško je pristupiti – pogotovo majkama s kolicima i invalidima. Premda to prelazi okvire projektom predviđenog područja, može se lako riješiti s drugim institucijama, npr. Sanitatom, koji tu može onemogućiti parkiranje te iznaći drugo rješenje. Zatim, ‘ilegalno’ je probijen prolaz prema parku Kampusa, probijena su vrata na dnu šetnice, prema morskoj kući, što su logični pravci povezivanja te zelene površine, a planom obnove Graca predviđa se ponovno zatvaranje tih prolaza. Mislim da sad jednostavno treba prihvatiti da su oni otvoreni i raditi na proširenju otvora i čišćenju staza. Nisu potrebna velika sredstva, ali potpuno je neprihvatljiv taj stav potpunog zatvaranja, ograničavanja u okvire gradskog vlasništva, kad su u pitanju čestice srodne namjene u javnom vlasništvu.
Upravo u tom trenutku trebali bi se dogovoriti Grad i Županija?
Da. To je kao živa slika koju slikate. Kad radim, ne znam kako će ona završiti, to je živi proces koji nikada ne može biti do kraja isplaniran. Tako je i s parkom – on je definiran u jednom vremenu, ali ako ga ljudi žele proširiti i učiniti dostupnijim, zašto ga zatvarati? Uvijek u nekom toku treba reagirati sa životom. No središnji problem koji je jednako važan kao i pitanje kako će se Gradac urediti, jest tko će i kako njime gospodariti. Iz dobrog i razumnog gospodarenja ne bi bilo niza ovih problema o kojima mi danas govorimo. Niti najbolje rješenje uređenja parka ne može opstati ako se parkom ne bude pametno upravljalo. Kada bi se upravljanje odmah kvalitetno uredilo, sve bi se ostalo moglo rješavati ‘u hodu’.
Koga vidite kao osobu ili organizaciju koja bi mogla rukovati parkom?
Osobno držim da bi trebalo formirati neku vrstu upravljačkog tijela, u kojem bi građani bili zastupljeni preko predstavnika kotara i Gradskog vijeća, a činio bi ga i predstavnik struke. Trebalo bi proučiti i po mogućnosti implementirati najbolju svjetsku praksu.
Na zboru građana spomenut je i ugostiteljski objekt. Vi ste protiv toga.
Taj stav su vrlo jasno na zboru iznijeli i građani koji su me izabrali. Sastavljači prijedloga natječaja zamislili su na Gracu graditi mali kafić od 25 ‘kvadrata’ koji bi najamninom financirao održavanje cijelog parka. Ma zamislite koliko bi on morao zarađivati da bi financirao održavanje cijelog parka? Ne bi mogao biti baš tako mali, ili bi cijene morale biti poprilično ‘paprene’, pa ne bi bile za konkretne korisnike parka. A parkiralište? Zašto se ti novci ne iskoriste za financiranje parka? Mogu se i moraju iznaći drugi načini, bez ugostiteljstva. Ne mogu vjerovati da u gradu koji ovoliko zarađuje od turizma nema sredstava za održavanje parka? Uostalom, u neposrednoj blizini parka ima čak sedam krasnih ugostiteljskih objekata i ne vidim zašto bi trebalo raditi još jedan u parku. Prikladnije je postaviti fontanu za pitku vodu.
Preselimo se iz parka Gradac u Park Pile. Vaš djed Frano Dabrović bio je tajnik Duba, a pradundo Mihanović je poklonio fontanu za Gradac.
Pokojni Nikola Mihanović, brat moje prabake, s očeve strane, porijeklom iz Primorja, pošao je u Južnu Ameriku i jako se obogatio, te bio mecena niza ljudi, pogotovo u Dolima pa i u Dubrovniku, kroz razna dobročinstva. Pa je tako i poklonio fontanu za Gradac koja ja kasnije premještena. Mislim kako je ona u parku u Pilama dobro i ‘legla’. Nema potrebe trošiti silna sredstva pa ju prenositi natrag na Gradac. Mamin otac Frano Dabrović bio je tajnik DUB-a između dva rata i veliki entuzijast. Evo recimo, i doma je zimi donosio ptice iz ‘Ptičjeg vrta’ da ih spasi od studeni, stale su po cijeloj kući sve do vrata od sobe moje mame, koja ih se ponekad i plašila. Do te mjere je svoju javnu ulogu izjednačio sa svojim životom… Zapravo on je bio jedan od ključnih ljudi u DUB-u između dva rata koji su, između ostalog, doprinosili tome da se park uredi i održava, za građane.
Bez komercijalizacije, odnosno da ne bude sadržaj koji sam sebe konzumira?
Park Gradac je nastao kao dar naših mudrih predaka koji su željeli oplemeniti život svoga grada i pružiti građanima kvalitetne sadržaje. Danas u društvu zapravo nedostaje ispravan odnos prema kulturi darivanja. I danas postoje ljudi koji su spremni darivati i ljudi koji znaju primiti dar i odnositi se prema njemu s poštovanjem. Međutim, zabrinjavajuće je kada se javno dobro, dobiveno kao dar, komercijalizira. Time se taj dar obeščašćuje i obeshrabruju se potencijalni donatori. Nekadašnji gospari su bili ljudi koji su znali regalavati zajednici, ali danas prevladava mentalitet zgrtanja – neki misle da su gospari jer su sebi ‘zgrnuli’. Zato je problem kako se odnositi prema parku kao darovanom javnom dobru.
Pozvali ste vlast na ‘test’ na primjeru parka. Oni koji Vas znaju, znaju i da ste jedan od osnivača upravo stranke koja je trenutno na vlasti, HDZ-a, no niste njihov član. Koliko se tadašnja situacija razlikuje od ove danas?
Već više od dvadeset godina nisam član HDZ-a. Jednostavno, djelovao sam u vremenu izazova promjene društvenog sustava, kad smo vjerovali da ćemo zamijeniti jedan totalitarni režim demokratskim društvom utemeljenim na humanističkim vrijednostima. Tada su stvari i situacije bile nametnute širim društvenim datostima. Nažalost, jako se puno naših tadašnjih planova i želja izjalovilo, jer su zavladali pojedinci vođeni uskim materijalnim interesima. Oni su budućnost javnog dobra države, grada, zajednice podvrgnuli osobnom bogaćenju. Ne mislim tu na niti jednu stranku konkretno, jer se ta pojava nažalost može pronaći u svim sferama društva. Problem ne smijemo dijagnosticirati u smislu ‘mi smo’ ili ‘oni su’, već u svakom segmentu leži pozitivno i negativno. Skloni smo šabloniziranju. Ako nekoga želite kompromitirati, izjednačavate ga s čitavom skupinom.
Niste politički angažirani, no podržavaju vas i liberalnije stranke i grupacije?
Moj nono Frano je bio predsjednik HSS-a u Dubrovniku prije rata i vodio politiku gdje se zalagao za Banovinu Hrvatsku, protiv velikosrpske hegemonističke politike, ali se poslije rata, premda je bio izrazito protiv suradnje s ustašama, našao u nezgodnoj situaciji u dlaku izbjegavši i partizansku egzekuciju. Nakon toga je pokrenuo niz pozitivnih aktivnosti i on je u političkom smislu moj glavni uzor. Imao je ljubav, vjeru, želju i sposobnost da se kroz oprečne silnice nikad ne prikloni onom totalitarnom, radikalizmu i da provodi interes građana. Mislim da su radikalna politička svrstavanja oruđe eliminacije koje stvara prostor za sitnopolitički probitak. Ako je čovjek upućen na nešto konstruktivno, može dobiti podršku većeg broja ljudi različitih svjetonazora. To je ono čemu i sam težim. Osobno, pobornik sam građanskog kontinuiteta i liberalnog sam svjetonazora. Ne podržavam tradicionalne i konzervativne vrijednosti, jer njihove nedostatke najizrazitije vidim u školi. To su stereotipi protiv kojih se borim, npr. ‘umjetnost je za djevojke a ne za mladiće’. Talent nije raspoređen po spolovima i ne treba nikog ili ništa stavljati u kalup. Isto tako ćete, recimo, na učeničkim izložbama ili koncertima uglavnom vidjeti samo majke, jer su odgoj i briga za djecu ‘ženska posla’. S time se ne mogu složiti.
Profesor ste na Slikarskom odjelu Umjetničke škole Luke Sorkočevića. Zahvaljujući upravo Vašoj inicijativi, osnovan je ovaj vrijedni odjel.
Eto, to je moj najveći politički uspjeh. Vidio sam da ne mogu ništa postići na političkom planu. Kada sam, recimo, u komisiji za imenovanje ulica, predlagao ulice s imenima poznatih hrvatskih umjetnika, gledali su me blijedo. Često sam morao glasovati protiv onoga što je stranka predlagala, jer se kosilo s mojim uvjerenjima. No, što se tiče škole, pokrenuo sam inicijativu za otvaranje odjela, a gospar Vinko Brnadić je tada imao zaista sluha za to. On je također zaslužan za osnivanje Slikarskog i Baletnog odjela. Inicijativu sam pokrenuo iz Gradskog vijeća, kojeg sam tada bio član. Dugo vremena smo imali probleme s prostorom, prvo smo bili u Preparandiji, a kako bi se adaptirao koji kat, nas su selili u neadaptirani. Bili smo neko vrijeme i u Obrtničkoj školi i u Klasičnoj gimnaziji. Sada smo se skrasili na bivšem ‘zaraznom odjelu’ i jako smo zadovoljni.
Kao profesoru vizualnih umjetnosti, čini li Vam se kako mladi danas sve rjeđe upisuju Akademije? Postoji i dalje interes i naši đaci se prilično uspješno upisuju na akademije, ali i na druge srodne studije kao što su dizajn, arhitektura, restauracija novi mediji i slično. Čak oni koji su promijenili svoje osnovno životno opredjeljenje umjetnička edukacija pruža vrlo korisnu nadopunu svakoj aktivnosti. Umjetnička edukacija zaista ima velike potencijale i razvija čovjekova kao cjelovito biće, ali taj se potencijal još uvijek ne prepoznaje do kraja. Vjerujem da je umjetničko obrazovanje potrebno svim mladima a ne samo onima koji pohađaju umjetničke škole i akademije.
Kako gledate na postojeći školski kurikulum?
Naša djeca, u Umjetničkoj školi, su izmučena, jer imaju općeobrazovne predmete u Gradu, pa dođu ovdje na Kampus na stručne predmete i budu svaki dan tu do četiri i dulje. Imaju ‘duplu’ školu, a žele i dodatne aktivnosti, onda se stvarno slome, ne spavaju dovoljno pa češće i obolijevaju. To je veliki problem. Zanimljivo je dodati kako u nas glazbenici mogu ići u Gimnaziju, a dolaziti u Glazbenu školu na stručne predmete, no ne postoji mogućnost da se na taj način pohađa nastava slikarskog smjera. To bi bilo dobro izjednačiti kurikularnom reformom.
Kad ne radite, odmarate se u Vašim ‘oazama’. Osim parka Gradac, tu su i Lokrum i Kalamota, na kojoj je Vaša kuća i atelier.
U Dubrovniku je fascinantno da se, krenete li u bilo kojem smjeru, za desetak minuta možete naći u ‘divljini’ i odmoriti dušu. Istina, kad nađem neku oazu, mislim da sam ju našao za cijeli život, a onda pronađem neku drugu i tako to ide. Jedno vrijeme sam sa psima često išao dolje ispod Graca, pa po stijenama sve do Turčina. Našao bih stijenu, vježbao, okupao se, sad idem rjeđe. Lokrum je naš komadić raja nadohvat Grada i obiluje divnim motivima. Na Kalamotu stignem povremeno, ali sam ovo ljeto bio cijele praznike. Šetam iz Gornjeg Čela do Bezdana, pa do Placete pa dalje. Divne su to šetnje, a usput i slikam. Slikati na tim mjestima, boraviti u pejzažu, mi je kao meditacija. Ne slikam s ciljem da naslikam određenu sliku, već radi procesa koji i sam po sebi za mene ima nenadoknadivu vrijednost.
Kad možemo očekivati izložbu?
To je sekundarno (smijeh). Zadnji put sam izlagao na Dubrovačkom likovnom trenutku, ali neka, nije žurba. Bitan je proces.