Sasvim je normalno da je najveći interes u profitu i punjenju budžeta, ali grad je faktički izmakao kontroli. A ne može se reći da se ništa nije moglo poduzeti, jer je u povijesnoj jezgri u vlasništvu Grada Dubrovnika, pa i vjerskih zajednica, jako velik broj objekata koji su dan danas prazni. Također, ne može se reći da je privatni sektor nešto preokrenuo, već je postigao samo ono što mu je dopušteno. Sad nam se događa i taj problem s prometom, gdje smo se zagušili. Gledano kroz desetgodišnja mjerenja, dnevne migracije su doživjele toliko promjena da je uopće pitanje može li se više ići natrag ili naprijed. Dobili smo zlatno jaje, ali koke nema! – ističe za DuList naš sugrađanin, stanovnik Pelina, prof. dr. sc. Antonije Đukić, specijalist za razvoj stanovništva i naselja te modeliranja razvoja s Fakulteta mediteranskih poslovnih studija.
‘Najgore ići putem eliminacije’
-Ne mogu ništa loše reći o gradonačelniku Matu Frankoviću niti ga želim napadati, jer je riječ o mladom čovjeku koji želi da Dubrovnik ide naprijed. Ne želim uopće govoriti o politici, ali ja sam se rodio u gradu i sve me ovo direktno interesira. Zato mislim da o ovoj temi gradonačelnik nije dovoljno informiran. Tražiti površne, marginalne i neključne probleme i procese po meni je pogrešno. Trebalo ga se bolje informirati. Ići putem da se eliminiraju taksisti, da se zaustavlja dvaput tjedno dnevne posjete iz gravitirajućih područja, to nije dobro. Sve to je malo ishitreno i nepromišljeno. A na kraju, to nije ključni problem. Mi ključni problem ne vidimo ni ne gledamo. A bit će nam sve teže. Jer više neće biti pitanje je li kiša ili nije. Pa grad je popunjen s 5000 radnih mjesta, oko 2500 smještaja, oko 100 tisuća noćenja u povijesnoj jezgri. Pa o čemu mi pričamo? Najgore je ići putem eliminacije. Treba tražiti isključivo egzaktna i dokumentirana rješenja. U Dubrovniku ne prolaze improvizacije, a nažalost događaju se – kaže Đukić.
‘Grad traži veću brigu, a ne veći interes!’
Đukić smatra kako Zavod za obnovu Dubrovnika nikad nije do kraja imao razumijevanja za te ključne probleme.
-Zavod je više svirao po sluhu, a ne po notama! A nemam najbolja iskustva ni s Turističkom zajednicom, gdje vlada stav ‘najbolje da ništa ne govorimo niti da se ičim bavimo jer nitko nema pojma o ničemu’. Ne može se jedna sonata svirati bez nota, a grad Dubrovnik je jedna prekrasna velika sonata! Našim se gradom ne možete baviti ako ga ne znate. Grad traži veću brigu, a ne veći interes. Nije tu pitanje većeg prihoda i proračuna. Ma bolje manje, ali slađe! – objašnjava Đukić.
Svojevrsni je to njegov apel gradskoj vlasti, ili njegovim riječima: ‘Moje poruke gradskim ocima nisu političke, već ljudske’.
-Stvarno je sramota, čak mi je i neugodno što to moram reći, premda ne želim nikoga prozivati, što još od 1968. godine i Rimskog foruma imamo međunarodne preporuke o anketiranju građana. To nije ništa novo. Ali naravno da smo mi to ignorirali pa smo došli u ovu situaciju – ističe Đukić, koji je podsjetio na niz demografskih istraživanja koja su dosad obuhvaćala grad u zidinama te posebno upozorio na klasični problem ‘gomilanja brojeva’.
Potreban međunarodni natječaj
-Demografska istraživanja povijesne jezgre, koja sam ja uspio skupiti kroz analizu matičnih knjiga, postoje od 1948. godine, premda baratam i vrijednim podacima od prije Drugog svjetskog rata. Zavod za obnovu Dubrovnika radio je dvije sociološke studije. Prva, koju je radio vrstan stručnjak Ivan Rogić, korištena je za izradu provedbenog urbanističkog plana, a druga, koju je izradio još jedan sjajan stručnjak Ognjen Čaldarović, imala je problem u uzorku, jer je rađena na populaciji koja ne može pokrenuti rješavanje problema s kojima smo nezadovoljni. To jesu spoznaje, ali konkretno neupotrebljive. Po njima, povijesna jezgra ima oko 1600 stanovnika, dok ja kao stanovnik Pelina konkretno znam tri obitelji koje već dvadeset godina ne žive unutar zidina, ali tu imaju mjesto boravka. Zato se brojke gomilaju. Ma čak i da prihvatimo taj broj, sociološka studija neće napraviti pomak. Možda hoće u glavi, u razmišljanju, ali ne u stvarnosti. Nama je potreban međunarodni natječaj koji bi uključio sve bitne probleme, a bez onih lažnih. Sve ovo što se sad poduzima su polovična rješenja. Naravno, pritom je jako bitno da se ništa ne skriva. Kao što se sad skriva gradonačelniku. Još uvijek se jako puno toga ne zna. Radi se površno, a činjenice i stavovi ljudi se negiraju – smatra Đukić.
Ozbiljna transformacija povijesne jezgre
Podsjetio je kako je prvi provedbeni urbanistički plan povijesne jezgre Dubrovnika donesen 1986. godine, kada se vodila ozbiljna javna rasprava o problemima koji su vidljivi i danas. Đukić je tada bio zaposlenik Zavoda za prostorno planiranje, a taman je počeo raditi na fakultetu.
-Povijesna jezgra Dubrovnika je tada temeljito analizirana i istraživana. Stvorena je prva baza koja je ukazivala na ozbiljnu transformaciju povijesne jezgre. Ta je baza uključivala i podatke o dnevnim migracijama i dnevnim posjetima. Već tada se ozbiljno raspravljalo i dane su projekcije kako je u povijesnoj jezgri ostalo oko 3500 stanovnika te kako je došlo do rasta djelatnosti. A potom smo imali 2011. godine 507 djelatnosti, a 2017. preko 560 djelatnosti. Naime, u gradu se svaki čas otvara nešto novo, a ništa se ne zatvara. Naravno da je monitoring nastavljen: dnevni posjeti, izmjene vlasničke, ekonomske i sociodemografske strukture, dakle svega onog što bi mogla biti karika u lancu cjelovitog sagledavanja procesa. Nadalje, paralelno se radila anketa 2011. i 2017. godine. Imamo respektabilan uzorak ispitanih, pri čemu su 2011. godine ispitivani građani, a 2017. i građani i posjetitelji. Dobili smo komparativnu analizu. U anketi, u kojima su preuzeti parametri iz međunarodnih istraživanja, ocjenjivala se između ostalog i sigurnost i suvremenost/modernost grada. Zanimljivo je da su i građani i turisti sigurnost ocijenili vrlo visokom ocjenom 4,1, a za suvremenost/modernost turisti su dali ocjenu 3, a građani nešto nižu ocjenu 2,5. Tako da imamo situaciju da se stavovi, interesi i vizije građana i turista isprepliću – zaključio je Đukić.