O joj, joj! Zakuhalo se oko sjećanja na dane nogometa i malih i malo većih barica na placeti Iza Roka. Očito je ova placeta bila godinama središte raznih igara generacija djece Grada. Probudili se stari Rokaši. Mnogi se javljaju, spominje se još puno imena i ekipa kvartova, ali i nekih drugih reprezentacija Grada.
Nekoliko danas dragih gospođa koje su tu nekad davno igrale neke svoje dječje igre, prisjećaju se imena svojih ekipa. Kako bi njihova sjećanja bila potpuna, obećava se za naredne priče iz starih škafetina pronaći i izvadit neke zaboravljene fotografije.
NISMO BILI NORMALNI
Javio se i Igor Žuvela, pa kaže: Sjajnih nogometaša, ali’ posebno sjajnih golmana tamo je bilo! Branko Šutalo, Haklička, Matko Sršen, a i ja sam bio solidan! Zajedničko nam je bilo da nismo bili normalni! Jednom je čak do nas navratio i veliki TV novinar Mladen Delić. Oduševio se kako igramo turnire nogometa između ekipa kvartova Grada!
Bacalo se po tom kamenu na sve strane, lomilo kosti ako treba, a sve za pobjedu svog kvarta. Spomenuo mi je Igor još puno imena, ali i obećao kako će i on neke stare fotografije potražit, za neka nova prisjećanja na te dane mladosti. I igre na placeti Iza Roka.
Dok čekam sve te obećane i zaboravljene crno – bijele fotke, za nastavak priče sjećanja, ide đir do Iza Roka. Lagani i vrlo naporan, jer nije lako danas proći između svih tih stolova picerija koje vladaju zadnjih godina ovom placetom. Ni pola metra nije ostavljeno za prolaz. Čak se ni u kino Jadran više ne može olako, pola ulaznih vrata zauzeo je jedan stol.
Pet ulica spaja placetu Iza Roka sa Stradunom; redom od Poljane Paska Miličevića prva je ulica čudna imena Garište, pa Zlatarićeva, Getaldićeva, Čubranovićeva i Đorđićeva. Na kraju je znana Široka ulica, s njom i završava ova placeta. Tako je s jedne strane, a s druge, one prema moru, zidinama i Svetoj Mariji veliki je stambeni kompleks, koji počinje gore ispod muzeja Rupe, od kojeg ga dijeli Puzljiva ulica.
SJEĆANJE NA ZGARIŠTE
Garište je dakle prva ulica Grada na desno, kad se do Straduna siđe s Pila. Preko puta nje ulaz je u crkvu Male braće. Neki stari spisi kažu kako je ova ulica do 836. godine, kada je bila samo dno tadašnje Raguze nastale na stijeni Laus, odmah pored tad još uvijek močvarno – morskog usjeka, nosila je ime Sveti Roko! Ali već od davne 912. dobiva ime Garište, koje evo nosi sva ova stoljeća. Vrlo čudan naziv baš za prvu gradsku ulicu, kad se zna kako je nekadašnja, a i današnja politička vlastela častila imenima ulica samo svoje velikane. Ipak, potvrda iz povijesti kaže kako je mjesto današnje ulice dugo vremena bilo zgarište, skraćeno – garište, pa je i ovaj višestoljetni naziv ulice očito primjeren lokaciji.
Prve dubrovačke kuće bile su drvene, često uništavane potresima iza kojih su slijedili katastrofalni požari, uništavajući Grad u nekoliko navrata. Spisi spominju veliki požar iz 1296., koji je uništio sva predgrađa i dobar dio Grada, nakon kojeg je i donesen već spomenuti novi urbanistički plan za svu buduću gradnju, zahvaljujući kojem je i izgrađeno puno tog vidljivog i danas. Tek između 1406. i 1413. srušeno je posljednjih dvjesto drvenih kuća, nakon čega Dubrovnik počinje biti bijeli grad od kamena. Ipak ime Garište ostaje, valjda kao podsjećanje na neka davna stoljeća.
ULICA GRAFITA
Ova ulica znana je iz povijesti i po nekadašnjim krojačnicama sentalija, žena koje prekraja staru odjeću, a u naše doba i po Školi za strane jezike. Znana je i po tome da je njen kraj zid crkve Sv. Roka. S druge strane crkve počinje ili završava Zlatarićeva, znana po onom u kamenu isklesanom grafitu o nogometu, ali i po drugim, manje znanim grafitima! Kao na primjer jedva čitljiv grafit “Ego vos annimma dverto ludentes”, uz još teže čitljiv potpis možda i autora tih natpisa Luco Volzari, te uz to i na dva mjesta isklesana vrlo zanimljiva grba.