Ne tražim medijsku pompu, nego mi je drago da sam postigao sve što sam postigao. Bitno je da sam zadovoljan sa svojim rezultatima. Nisam išao studirati medicinu da bih liječio svoje komplekse, već da bih pomogao ljudima. Da sam htio novac, išao bih u ekonomiju – ističe u razgovoru za DuList prim. dr. sc. Ivo Martinović, ‘našijenac’ s marburškom adresom u Njemačkoj, koji je posebnu pozornost javnosti stekao u veljači 2016. godine, kada je u klinici za kirurgiju srca i krvnih žila u Marburgu izveo minimalno invazivnu operaciju višestruke srčane premosnice na kucajućem srcu, prvu takvu u Njemačkoj i Sjevernoj Europi.
Primarius Martinović za DuList govori o svom poslu, izazovima s kojima se susreće, ali i o životu izvan operacijske sale.
-Odrastao sam na Pilama. Mi smo bili Pilari, ali Poštari. Igrali bi se na igralištu gdje je danas vrtić Izviđač. Dančar sam, ali bismo išli na kupanje i u Šulića. Jednu ili dvije godine sam u Divljoj ligi bio ‘na posudbi’ u Penatura. Nakon prvih osamnaest godina u Dubrovniku, diplomirao sam i magistrirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, potom doktorirao u Marburgu i Hrvatskoj te već četrnaest godina predavam kardiokirurgiju na Sveučilištu u Marburgu.
Otkud Vaš interes za kirurgiju?
Izgleda da mi je to u genima. Afinitet se rodio još za vrijeme studija, jer me ta struka najviše privlačila. Nudili su mi druge specijalizacije, ali baš sam htio kirurgiju. Početkom devedesetih upisao sam magisterij i volontirao na Svetom duhu, gdje mi je prof. Anić, jedan od koordinatora za izbor specijalizacije kirurgije, obećao specijalizaciju u novoj Sveučilišnoj bolnici, koja nikad nije završena. Igrom slučaja, našao sam se u ekipi koja je igrala tenis u kojoj su bili savjetnik predsjednika Tuđmana Slaven Letica te tada freški ministar prof. Andrija Hebrang. Tad mi je Hebrang rekao da je sav novac za Sveučilišnu bolnicu otišao za Univerzijadu 1987. godine. Preporučio mi je da idem raditi u inozemstvo. Preko ljeta sam radio u Gružu i Orašcu te sam razgovarao i s tadašnjim pročelnikom kirurgije na OB Dubrovnik dr. Stijepom Bogdanovićem, koji je rekao da ni u Dubrovniku neće biti specijalizacije iz kirurgije. Potom sam otišao u Zurich kod profesora Turine, koji je tražio volontere iz Hrvatske. Nakon mjesec dana volontiranja ponudio mi je da tamo ostanem dvije godine, ali sam našao mjesto u Njemačkoj. Tako je krenula moja velika borba. Znate kakvi su Nijemci, morate se dokazati i biti bolji od njih, dugo godina krvavo rintati, da bi vas prihvatili. Učitelji su mi govorili da treba što više učiti da bi se što manje radilo, a ja sam dugo godina radio sve više i više te uz to i učio. Uspio sam doći do statusa primariusa te šefa odjela. Zadovoljan sam, dobro mi je. Jako rijetko su stranci šefovi, ta je struka dosta ‘tvrda’.
Koliko su Vaši roditelji bili zaslužni za Vaš izbor?
Otac mi je umro od raka kad sam imao svega deset godina. Možda sam se zato i naučio sve sam rješavati i sam se boriti. Možda me i to potaklo da pomažem ljudima. Majka Luce je ostala mlada udovica i borila se za nas djecu. A vjerujte, nitko za mene nije dignuo slušalicu i rekao ‘ovo ti je moj’. Nisam imao nikoga u Partiji, već sam odrastao u katoličkoj obitelji. Sve sam svojom mukom i radom ostvario. Pošao sam u Njemačku 1990. godine. Krv, znoj i suze uz puno posla. Držala me činjenica što sam bio mlad. Možete li zamisliti da deset godina morate raditi četiristo sati mjesečno s dežurstvima? Svaki dan je bez milosti, a morate biti apsolutno predani. Nema opuštanja, već trebate biti koncentrirani. Ipak je riječ o vrlo preciznoj i sofisticiranoj struci u kojoj ne smije biti grešaka.
Zašto kardiokirurgija?
Već u Švicarskoj sam razvio ljubav prema kardiokirurgiji, jer je to posebno fina struka. A još od mladih dana volim preciznost, urar Miho Katušić mi je dundo, možda i s tim ima veze. U pitanju je pola milimetra, malo skretanje kirurškim instrumentom znači katastrofu. Ali tijekom vremena stvorio sam moj ‘stress management’, kroz sport pronašao ventil. Istrčim se u šumi i nakon toga sam miran i skoncentriran na posao, a to je dobro i za kondiciju na operacijama. U operacijskoj dvorani uvijek morate biti gospar, odnosno gospodar situacije. Ne smije biti mjesta koleričnim ispadima i panici. O vama ovisi cijeli tim. Čim kolege i sestre primijete da niste gospodar situacije onda pacijent pati i gubi. Ruke moraju biti dobre, ali glava je najbitnija. Morate biti spremni na najgore, znati u glavi strukture procesa što se mora, a što ne smije dogoditi. Vrijeme je jako bitno jer srce ne podnosi čekanje. Treba biti brz i precizan.
Nije Vam dopuštena pogreška?
Svaka pogreška se u kardiokirurgiji plaća glavom. Kobne su, nema ‘krpanja’, srce se odmah osvećuje.
Jeste li imali iskustvo gubitka pacijenta?
Imam to iskustvo, ali sreća da je vrlo rijetko. Bilo je godina kad nisam imao gubitaka, ali uvijek toga ima. Pacijenta treba pratiti od početka do kraja, sve kontrolirati i uvijek biti na licu mjesta, bez opuštanja i uvijek otvorenih očiju. U Njemačkoj kažu kako je povjerenje dobro, ali je kontrola još bolja. Pacijent mora bolnicu napustiti zdrav, a ne s komplikacijama. Najgore je što naša struka sad radi sa sve složenijim pacijentima. Slučajevi su sve teži, ljudi sve stariji, pogotovo njemačka populacija. Nije to kao prije dvadeset i pet godina, kad kardiologija još nije bila toliko razvijena sa stavljanjem stentova. Danas se koronarni problemi prvo rješavaju stentovima, a imate pacijente koji ih imaju i do dvadeset. To je pacijentu ugodnije, jer ne mora na operaciju srca, ali postoje slučajevi kad takvog pacijenta više ne možete ni operirati. Nema više mjesta ni za stent ni za ‘bypass’. Kolege sve pokušaju napraviti pa na kraju pacijenta ‘uvale’ nama da rješavamo.
Koji su novi trendovi u operaciji srca?
Cilj je da operacije budu što manje invazivne, sa što manje kirurškog reza i opterećenja sa stranim materijalom. U klasičnim metodama pacijentu morate davati lijekove koji umrtve rad srca, a kad operirate na kucajućem srcu onda ono ne gubi svoju fiziološku funkciju. Tu su metodu započeli liječnici u Južnoj Americi 1998. godine, kada su operirali veliku seriju pacijenata na kucajućem srcu jer nisu imali novca za skupu sofisticiranu tehnologiju kao što su mašine ‘srce – pluća’, filteri, pumpe. Potom se to proširilo i na Indiju. Tada se još radilo s velikim rezovima te samo jedan ‘bypass’, jer je bilo rizično manipulirati sa srcem. Na srcu imamo tri glavne krvne žile, a oni su smatrali da je jedna najvažnija. Medicinski gledano to nije bila kompletna revaskularizacija miokarda, jer se radilo ono što je najlakše. Onda su na Zapadu odlučili to unaprijediti pa su američki i njemački kirurzi osmislili metodu s kojom se može operirati na kucajućem srcu, koje se može izvaditi i tako pozicionirati da se ‘bypass’ može raditi sa svih strana. Primarni cilj je da pacijent bolnicu napusti sa što manje boli. Tu sam metodu naučio kod kolege u New Yorku. Operacije koje sam obavljao tijekom prošle i ove godine, kojih sam dosad napravio preko 180, su baš takve. S malim se rezom riješe sve tri srčane žile. Trebalo je imati koncept, koncentraciju, pacijencu, mir i samopouzdanje. Čak je moj šef bio protiv toga. Smatrao je to vrlo složenim i teškim, da se to još nitko nije usudio. A baš zato je meni to bilo zanimljivo, jer mi je najvažnije bilo da pacijent profitira. Kad je operacija uspjela šef mi je prvi čestitao, a kad smo se slikavali za medije rekao je da bi bilo u redu da i on bude na fotografiji. Iskreno sam mislio da će kod prve serije pacijenata oporavak biti nešto dulji, ali odmah se pokazalo da je to vrlo uspješna metoda. Ogromno je zadovoljstvo kad vidite da su pacijenti profitirali puno više nego što se moglo zamisliti.
Ugovorno ste vezani za kliniku u Marburgu. Radite li i po ostatku Europe i svijeta?
Radim, premda veliku većinu pacijenata iz Rusije, Kine i arapskog svijeta zovemo kod mene na kliniku. Operirao sam u Kataru, Dubaiju, Rusiji, Južnoj Americi. Svjesni smo toga da nitko nije najpametniji, da svatko može nešto naučiti ili pokazati. U kirurgiji krivulja učenja nikad ne završava. Uvijek morate biti ažurni, pratiti svjetske trendove te se truditi da dajete sve od sebe kako bi pacijenti bili zadovoljni.
Je li bilo ponuda iz drugih bolnica?
To vam je kao u nogometu. Čim se pročuje o nekom vašem uspjehu, odmah vas zovu šefovi drugih klinika. Zvao me je šef iz Munchena, kolega iz Berlina također. A meni je sad teško nešto mijenjati. Mijenjao sam dok sam se obrazovao. Sad mi je već dosta, a više nisam ni najmlađi. Ovo sad mi je baš kako treba.
Biste li prihvatili ponudu iz Hrvatske?
Imao sam više ponuda iz Hrvatske, ali nisam bio zadovoljan s administrativnim dijelom ponude. Volio bih doći u Hrvatsku, da vidim da su ljudi ozbiljni i imaju pravi odnos prema poslu, ali toliko dugo sam vani i ne znam kako bi to funkcioniralo.
Nedostaje li Vam Grad?
Kako ne! Zato sam ove godine i produžio odmor. U odnosu prema Marburgu, ovdje mi je Kalifornija. U Dubrovniku su mi majka i sestra, rođaci, svojta. Na mojoj klinici svi putuju na Mauricijus, Tajland, Maldive, na kraj svijeta. A mene to ne privlači. Najdraže mi je u Gradu, doma među mojima.
Gdje ste kad ste u Dubrovniku?
Pođem gliserom na otoke, volim zaroniti s podvodnom puškom, ili u Konavle u lov, baš sad počinje sezona prepelica i divljih golubova. Izbjegavam gužvu.
Dakle, ljeto iskoristite za odmor duše?
Ne možete biti koncentrirani ako niste opušteni. Sve je to dio uspjeha. Uspjeh mjerim stanjem unutarnjeg mira. Nisu bitni ni novac ni titule, već da ste svoj čovjek. Da ste svjesni što možete napraviti i da ste u to sigurni. Pritom treba biti samokritičan i iskren prema sebi. To je jako teško, ali važno je raditi na sebi cijeli život. Morate biti spremni uložiti u sebe. Sami sebe ćete više cijeniti ako uspijete u nečemu što je jako teško.
Odakle Vam vremena za privatno vrijeme?
Uvijek se može. Na primjer, ako imam svako drugi dan dežurstvo koje ne bude iscrpljujuće, onda se uvijek nađe ura vremena za istrčavanje. Ne treba više. Nisam od fitness centara, gdje se moram obući pa voziti auto, parkirati, izgubi se 2–3 ure. Živim blizu šume, a i klinika je u središtu šume. Tako da samo obučem tenisice, zaletim se u šumu uru vremenu i na kraju sam novi čovjek. To me rekupera, digne me, izbacim negativnu energiju.
Ponosni ste otac sina i kćeri?
Kći studira medicinu, a sin je ekonomiju završio na elitnim fakultetima u Njemačkoj i svijetu. Zaposlen je u tvrtci za poslovno savjetovanje McKinsey i drago mi je da se vratio u Zagreb. Uspio sam ga nagovoriti. Kaže da nije pogriješio i da mu je lijepo pa je i meni toplo oko srca. Zna šest svjetskih jezika te putuje diljem svijeta. On je htio studirati medicinu, čak sam s upravom klinike uspio dogovoriti da mi asistira na operaciji. Bio je jako precizan, ima dobre prste, bez problema je mogao mojim stopama. Međutim, priznao mi je da mu je prenaporno.
Što mislite o tzv. odljevu mozgova, koji je aktualan već godinama?
Šteta je što se to događa. Mladim ljudima nije lako jer žele nešto postići dok su u snazi, u naravi im je da žele promijeniti svijet. Vjerujte mi, da sam imao specijalizaciju iz kirurgije u Hrvatskoj ne bih sigurno napustio zemlju. Kad sam odlazio čak nisam znao ni njemački. Tek sam uzeo dva mjeseca tečaja na Goethe Institutu. Doslovno sam krenuo od početka, tada je to bila strašna borba. Volio bih da ljudi ne odlaze, da ih se što više vrati u Hrvatsku, jer ćemo uvijek imati svoje prednosti i potencijale, koje jednog dana samo mladi ljudi mogu iskoristiti. Nije sve u novcu. Ne treba ići vani raditi zbog par tisuća eura, jer će to potrošiti na neku glupost koja ih neće usrećiti. Neko bolje auto ili barku, a izgubit će živce od posla i stresa. U Hrvatskoj se s malo truda i pameti može lijepo raditi i živjeti. Na kraju krajeva, sve je globalizirano i ne mora se uvijek ići vanka radi posla. Čak ni liječnici u Njemačkoj ne zarađuju kao nekad. To je fama. Čim su u struku ušli ekonomisti i menadžeri, koji od zdravstva žele napraviti posao, oni pobiru vrhnje. Svaki euro se treba opravdati, a stalno se provode kontrole procesa, cijene, kvalitete i troškova.
Kako bi naš narod reagirao kad bi taj pristup primijenili kod nas?
Sigurno bi bilo dosta otpora i to razumijem jer je teško nešto promijeniti preko noći. Premda vjerujem da kod nas ima puno kvalitetnih ljudi koji bi vani uspjeli kao što sam ja. Sredina vas dosta digne. Kad vidite da je sramota sjediti i ne raditi ništa onda se morate aktivirati. Konkurencija oživljava posao. U Hrvatskoj postoje duge liste čekanja za operacije, a u Njemačkoj u krugu sto kilometara od klinike Marburg imate njih još šest i sve se bore za pacijente. Konkurencija je toliko jaka da morate stalno napredovati i biti bolji od drugih kako biste privukli pacijente. Onda klinika stručno i financijski napreduje, a pacijenti profitiraju.
HVALA UČITELJICI
Profitirao od šibe
Meditirao sam, bavio se autogenim treningom, koji pomaže da se opustite, jačate samopouzdanje, riješite unutarnjih konflikta iz djetinjstva, obitelji ili posla, koji s vremenom negdje ‘sakrijete’. Rođen sam kao ljevak, ali su mi s deset godina šibali lijevu ruku da prijeđem pisati na desnu. Pokojna Jozica Režić je bila jako draga i dobra učiteljica, ali mi nije dopuštala da pišem lijevom rukom. U djetinjstvu sam to doživio kao stres, u trenucima opuštanja bih osjetio kako mi se koči desna ruka, koja je morala ‘učiti’. Danas sam zahvalan učiteljici jer mi je to pomoglo u poslu, jednako kvalitetno operiram s obje ruke.
USPOMENA NA OCA
Ford Fairlane iz Caracasa
U dvadesetim godinama XX. stoljeća, u doba emigracije, siromašni Konavljani su išli u svijet. Moj otac je s jednom skupinom otišao u Južnu Ameriku. I svi su se vratili osim njega. To su uporni geni. Najprije je živio u Argentini, gdje se zaposlio u velikoj naftnoj kompaniji Shell & Co. Tamo je ostao 32 godine te je s tom kompanijom prošao čitavu Južnu Ameriku. Posljednjih petnaest godina živio je u Venezueli, gdje je 1958. godine u Caracasu kupio tada najbolje i najskuplje auto, tirkizno-bijeli američki Ford Fairline. Uspio ga je dovesti trajektom do Genove pa preko Barija opet trajektom do Dubrovnika. I dan danas pazim na to auto, jer za mene ima veliku emocionalnu vrijednost. Ljudi su mi za njega nudili velike solde, ali nisam ni pomislio prodati ga.
LJUBAV PREMA SPORTU
Prvak bivše države u vaterpolu i tae-kwon-dou
S Jugom sam bio viceprvak Jugoslavije 1977. godine. Kupali smo se na Dančama, u koljevci Juga i vaterpola, pa nas je pokojni Đuro Kolić ‘pokupio’. Na studiju sam kasnije počeo trenirati s Mladosti, ali sam vidio da mi oduzima puno vremena. Zato sam izabrao tae-kwon-do, koji mi je oduzimao puno manje vremena. Bio sam prvak Jugoslavije, a taj sport mi je pomogao da se riješim negativne energije. Imao sam dobre učitelje, koji su me učili da je najbolja borba ona koju ne treba voditi. Očito sam imao osjećaj u čemu bih mogao uspjeti pa bi se toga uhvatio. Svakako mora postojati afinitet, ljubav.