Na današnji dan 1808. godine Napoleonov maršal Marmont ukinuo je Dubrovačku Republiku. O padu Dubrovnika najljepšu je i najdojmljiviju knjigu napisao Lujo Vojnović, brat čuvenijeg Iva Vojnovića. Prije gotovo dvanaest godina knjizi Luja Vojnovića hrvatski pisac Miljenko Jergović posvetio je Subotnju matineju čiji tekst prenosimo u cijelosti.
Kako su Dubrovčani izgubili slobodu pa Dubrovnik
Dvadeset šestoga maja 1806, na po ure po podne, stiže Gospodi glasnik, kojega bješe izaslao kancelar Republike u Slanome. Poruka je bila da su tamo stigli odredi francuske vojske, predvođeni jednim generalom, i da nastavljaju put Dubrovnika, ali ne putem primorskijem, nego brdskijem, kojim se, mišljaše, niti jedna regularna vojska ne može kretati. Kada je stigla ovakva vijest, odmah se sastadoše Malo vijeće i Senat.
Dubrovčani su bili tako užasnuti zbog kancelarevog izvještaja, ili im se činio toliko nevjerojatnim, protivan običajima na koje su navikli i hiljadugodišnjoj historiji Grada, da su jednostavno zaključili da to ne može biti istina. Od Napoleonove sile nisu se mogli obraniti, a ruske, ni turske tradicionalne saveznike u pomoć nisu pozvali, jer im se činilo da ni to nema smisla, jer da ne može biti tako kako se pričinilo kancelaru u Slanome. Stali su i kao hipnotizirani čekali što će se dalje događati. Njihova povijest skončavala je u potpunoj dekadenciji, već odavno je iskočila iz zgloba vremena i više je nalikovala literarnoj fikciji, nego političkoj stvarnosti.
Među najfantastičnijim epizodama toga finala, kao točka na sveukupnoj dubrovačkoj povijesti, stoji govor Dživa Kaboge na sjednici Senata, tog dvadeset šestog maja. Dok su se svi drugi senatori založili za što obazrivije postupanje i mirno podnošenje onoga što se ima dogoditi, Kaboga je predložio da se cijeli Dubrovnik, sav narod, s najdragocjenijim stvarima, ukrcaju na flotu, koja je bila povelika i usidrena u luci, pa da zaplove prema Egejskom moru i preko glasnika izmole od sultana jedan otok, na kojem bi se nanovo uspostavila republika i sagradio novi Dubrovnik.
Dživa Kabogu nisu ozbiljno shvatili, kao da se nikome nije nigdje išlo, a njegov je prijedlog poslužio Ivu Vojnoviću za onu slavnu dramsko-pjesničku inkantaciju, koja će zatim, u posljednjih stotinjak godina, kroz niz patetičnih i plačljivih izvedbi i ponavljanja kojekakvih, dobrih i loših glumaca, gubiti svaki smisao i stvarati u čovjeku nelagodu sudjelovanja u lažnim ceremonijalima. Premda onaj koji je riječi ispisao ništa u njima nije lagao.
Lagali su, kao i uvijek, često nehotice, takvi koji nisu znali o čemu te riječi govore i kome su zapravo posvećene.
Mogao bi se o tom događaju, dostojno njegovoj fantastici, napisati roman u žanru science fictiona, koji bi započeo na dan kada je u Grad stigla vijest da su Francuzi u Slanome, nastavio bi se sjednicom Senata i prihvaćanjem Dživovog prijedloga. Potom bismo vidjeli Dubrovčane kako se opraštaju s Gradom i ukrcavaju na brodove, a onda milostivoga i mudrog sultana, koji dobro zna da će i u novo doba, kada je carstvo u opadanju, od koristi biti luka i grad, preko kojih će slobodno i s punim povjerenjem komunicirati i poslovati s nevjerničkim svijetom. Zatim se priča nastavlja na otoku u istočnome Egeju, veličine Krka, koji je Dubrovčanima odlukom padišaha dodijeljen da na njemu slobodno formiraju svoju državu.
Pratimo to konzervirano srednjevjekovno društvo kako ostaje nedirnuto kroz sve mijene i revolucije devetnaestog stoljeća. Kada se u Carevini, pred sam njezin kraj, pojave napredne snage koje bi je modernizirale, Dubrovčani su potiho i diskretno na strani konzervativaca. Ali kada Mladoturci, predvođeni Mustafom Kemalom, preuzmu vlast i proglase Tursku republiku, Dubrovčani su im prvi pri ruci za uspostavu kontakata s velikim silama. Silno uzbudljivo je poglavlje u kojemu se opisuju dubrovački odjeci Hitlerovog dolaska na vlast, kao i epski prizori iskrcavanja židovskih izbjeglica iz Bosne i Hrvatske u dubrovačkoj luci. Šteta što ni ovaj roman nije napisan, pa ne možemo čuti razgovore tih ljudi ili to kako pjesma iz staroga kraja, bosanska i dalmatinska, koju u konobi u portu za perper-dva pjeva stari sarajevski kafedžija, neka mu ime bude Pinto Abraham…
Ali ništa od romana o tom Dubrovniku Dživa Kaboge, koji je samoubilački hrabro zaštitio svoju slobodu, umjesto da od nje načini folklorni mit. Roman napisati nije što i poljem proći, iako nam se učini da to svatko može. No, prije nekoliko je mjeseci, tiho, da tiše i nije moglo biti, točno stotinu i jednu godinu nakon originala, objavljen reprint knjige “Pad Dubrovnika”, Ivova brata, Luja Vojnovića. Iako je, načelno, riječ o historiografskoj knjizi, to je jedno od ljepših i literarno najsuperiornijih proznih djela nekoga hrvatskog (i srpskog, jer se Lujo smatrao Srbinom) pisca, ne samo tog vremena.
Lujo Vojnović bio je briljantan stilist, onoga neponovljivog dara da svaki, i najbeznačajniji, događaj pretvori u zaokruženu pripovjednu fabulu. A pritom, niti što laže, niti izmišlja, nego priča onako kako je bilo, kako je povijest već bila utvrdila, i kako će tek utvrditi. Premda je pisana na način na koji se historiografske sinteze u nas obično ne pišu – ali ni zbog čega drugog, nego zato što se od povjesničara ne očekuje ta vrsta književnoga dara – Vojnovićevu knjigu vrijeme nije pregazilo. Podaci što ih on iznosi nisu u bitnome demantirani, niti su njegova tumačenja povijesnih događaja doživjela dramatičnu reinterpretaciju. Pored svega, čitatelja ozare Lujov lijepi i raskošni jezik, rečenična melodija i gotovo fotografska upečatljivost ljudi i prizora.
Doista, za takav Dubrovnik da su znali, a ne za ovaj za koji su danas mogli znati, vjerojatno bi Angelina Jolie i Bred Pitt imali razloga misliti o tome gradu. Jer Lujov i Ivov Grad imaju nešto od umjetničke i književne dekadence, kakva krasi, recimo, Veneciju, izdvaja je među drugim gradovima, navodeći ljude da, više zbog toga, nego zbog činjenice što kuće rastu iz mora i što ima puno crkava, odlaze tamo s namjerom da se nastane, ili barem da provedu koji tjedan. Posljednji veliki umjetnik koji je poželio nastaniti se u Dubrovniku, što mu, naravno, nije pošlo za rukom, bio je Danilo Kiš. Ne mislite, valjda, da su Kiša u tom gradu zanimale šetnje po zidinama i njuh friškine kad puhne jugo preko Porporele. Dubrovnik koji vrijedi i koji pamti, pa onda zaslužuje da bude i upamćen, u rečenicama je Luja Vojnovića, a ne u prospektima Turističke zajednice. Tako je i ljudima koji ne znaju jezik, i kojima ni priča o Dživu Kabogi nikada neće biti ispričana.
A Dubrovnik kakvim ga predstavljaju njegove današnje vlasti, naročito nakon dolaska Andra Vlahušića, čiji je neprijateljski odnos prema kulturnim sadržajima groteskan čak i za hrvatske prilike; kakvim ga predstavlja ovakva hrvatska država, njezini mediji i društvene elite, naprosto nije grad u koji Angelina Jolie i Brad Pitt imaju razloga doći. Ljepotu imaju i u Veneciji, a s ljudima su se našli u Goraždu i Višegradu. Nastojeći da bude Zapad, Hrvatska djeluje samo kao karikatura Zapada, predvorje austrijskoga trgovačkog centra, pusto mjesto, lišeno svake vlastitosti. Žalosna je istina, o kojoj malo tko ima potrebe razmišljati, a o kojoj u Turističkoj zajednici Dubrovnika, na žalost, ne znaju ništa, jest da ni Angelina i Brad u taj grad nisu stigli iz istoga razloga u koji u Dubrovnik ne odlaze baka Lena, njezina sestra te svi oni koji i danas, petnaest godina nakon kraja rata, žive po izbjegličkim centrima u Bosni i Srbiji.
Angelini i Bradu Dubrovnik je nepodnošljivo daleko od Goražda i Višegrada, toliko daleko da do njega nikako nisu mogli doći. A i da jesu, samo bi u neugodan položaj doveli kakvoga direktora luksuznih dubrovačkih hotela, predloživši mu da učini ono što čine njih dvoje, pa da, recimo, svakoga rujna na tjedan-dva ugosti poneku izbjegličku obitelj, srpsku i bošnjačku. Bolje je da Angelina i Brad ne dolaze, i da nas zaborave, ako su ikada za nas i čuli.