„Ljudi ne kontaju koliko smrt sadrži besmrtnost“ – jedan je od stihova koje je zapisao neprežaljeni dubrovački umjetnik Maro Šehović u zbirci pjesama „Teška voda“ koju je tri godine nakon njegovog preranog odlaska u vječnost objavilo Društvo dubrovačkih pisaca.
Napustio nas je Maro sa svojih 40 godina, prije 13 godina, ali iza svog prekratkog života ostavio je toliko dobroga… U umjetničkom smislu, ali još važnije onom ljudskom.
Fali… Na Stradunu. Po gradskim ulicama i betulama, na Dančama…
Sin velikog umjetnika Feđe Šehovića od oca je, očito, baštinio talent. Ali nije, kao što to nerijetko s djecom velikana biva, ostao u njegovoj sjeni. Maro je bio svoj, osebujan, genijalan, ispred vremena. Vrijednost njegove umjetničke ostavštine počela se otkrivati tek nakon njegove smrti. Iako su oni koji su ga poznavali i koji imaju senzibilitet za umjetnost itetako znali oduvijek… A Maro nije mario. Za njega su njegove pjesme i skulpture bile, kao i život, s jedne strane igra. S druge pak način za nositi se s teretom ovozemaljskoga. On bi „nabrčkao“ na papir i strpao u ladicu. Izradio bi skulpturu i zametnuo je negdje, nebitno… Jer prepoznavanje i priznanje od ovoga svijeta njega nisu zanimali, ni najmanje. Tih je ljudskih osobina bio potpuno lišen. Kao da nije, a valjda i nije bio, s ovoga svijeta. A mi koji smo ga znali, blagoslovljeni smo da smo imali priliku ga znati. Mada, Mara je nama „običnim“ smrtnicima bilo nemoguće baš znati, uza svu njegovu opet vanserijsku, ako se to može tako reći, transparentnost.
„Lirski dnevnik Mara Šehovića svjedoči bolnu prenapregnutost, nemirenje sa svijetom i otpor prema nezadovoljavajućoj zbilji, uz želju za iskazati svoj egzistencijalni nespokoj i svoj aktivni odmak od uobičajenih normi i zahtijeva“ – opisao je akademik Tonko Marojević o spomenutoj zbirci pjesama koja je svjetlo dana ugledala zahvaljujući Marovoj majci Jani i sestri Deši i predsjedniku Društva dubrovačkih pisaca Borisu Njavru.
„Ništa iza mene opipljivo ostati neće“ – zapisao je još Maro. Nije opipljivo, ali ostalo je Maro… Veliko… Riječima neizrecivo….
„Geniji su ljudi koje bogovi šalju u nebo“ – isto je jedan od Marovih zapisa. E pa počivaj u miru, sjetih se sad one pjesme Pink Floyda, and “Shine on you crazy diamond”! Nama si sjao kratko, ali više nego dovoljno da nas doživotno obasjaš. Sad sjaji gore među anđelima! Na nebeskim prostranstvima gdje nema ovozemaljskih gluposti, taština, zlobe, licemjerstva… Svega onoga što ti je bilo strano i odbojno.
Maro Šehović rođen je 19. srpnja 1973. godine u Dubrovniku. Njegovu prvu zbirku pjesama „“ objavila je Matica hrvatska, ogranak Dubrovnik, 2007. godine. Već sa 14 godina Maro imao svoju samostalnu izložbu u foajeu Kazališta „Marina Držića“. U sjećanju nam je i njegova samostalna izložba kiparskih radova 2011. u Klubu mladih Orlando, gdje je izložio „cijele kipove“, da bi par dana nakon toga u Art radionici Lazareti napravio izložbu s tim istim “slomljenim kipovima“.