S nekim ljudima se nećemo sjećati trenutka kad smo se prestali čuti svaki dan. I nije se tu dogodila nikakva svađa, nije bilo one teške „moramo razgovarati“ rečenice, samo se negdje između dječjih rođendana, krštenja, planiranja svadbi, selidbi i svakodnevnog umora taj razgovor prorijedio. Same poruke postajale su kraće, a odgovaranje sporije. Jednog dana shvatiš da se niste čuli mjesecima, ali to nije ništa dramatično. Jednostavno je postala činjenica.
U dvadesetima su prijateljstva bila skoro pa biološka potreba. Viđali smo se svakodnevno, dijelili ulice istih gradova, iste rasporede, pauze između predavanja, najdraža mjesta vikendom i krize identiteta popraćene onom rečenicom: „Nemam pojma što radim sa životom.“ To nas je držalo na okupu jer smo zajedno izmišljali sebe. U tridesetima se ti rasporedi značajno mijenjaju. Netko već ima djecu, netko se bori za istu, netko se druži sa stambenim kreditom ili podstanarskim dugom, netko svaki utorak ide na terapiju, a pojedini imaju rezervirane letove do kraja godine. Netko je napokon sretan, a drugi možda to tek pokušavaju postati. Postoje i oni koji su ostali na istim adresama, ali su daleko od osobe koja su nekoć bili.
To su godine kad vrijeme postaje valuta, a energija luksuz koji se ne razbacuje lako. Potrebno je priznati da se svi odnosi ne mogu održavati jednako jer biranje postaje nužnost, a svi znamo da biranja uvijek nekoga moraju isključiti. O tome se ne govori puno, ali u svakoj generaciji postoji tiha hijerarhija prijateljstava. Imamo one „za svaki dan“, one „za velike životne trenutke“, ali i one za: „Sretan rođendan, draga, moramo dogovoriti neku kavu uskoro!“ Istina baš nije romantična. Neki ljudi pripadaju određenoj verziji nas i kad ta verzija sazrije, promijeni smjer ili se jednostavno umori, odnos se više nema na što osloniti. I to ne znači da su takva prijateljstva uvijek bila lažna, bolje ih je gledati kao vremenski ograničena.
Teško je to priznati jer smo svi odrastali na uvjerenjima i idejama da prava prijateljstva traju zauvijek te da su kumstva, zajednički godišnji odmori, ljetovanja i fotografije s diplomama ispred zgrade fakulteta garancija trajnosti. Jedina garancija tome je obostrana spremnost da se stalno iznova i iznova upoznajemo. U tridesetima prema četrdesetima ne odrastamo samo mi. Odrastaju i nekadašnji prijatelji. Neki s godinama postanu mekši, neki tvrđi i ambiciozniji, neki su jednostavno umorniji, a ima i onih koji su postali hrabriji, drugi pak ogorčeniji. I onda nam rečenice koje smo nekoć svi razumjeli, više jednostavno ne zvuče isto. Rečenice su ostale identične, ali osobe koje sudjeluju u razgovoru zadržale su samo svoje staro ime, poneki i prezime. Postoji još jedna kategorija neizgovorenih istina, a to su prešutne usporedbe. Tko je „dalje stigao“, tko zarađuje više i tko izgleda sretnije na fotografijama. I ne mora se tu nužno raditi o ljubomori, već u ne shvaćanju različitih životnih brzina. Ako ti stojiš, a ja trčim ili obrnuto, teško je održati isti ritam bez da se jedno od nas ne osjeća stalno krivim, a upravo je krivnja čest suputnik tridesetih. Krivnja jer nešto nismo napravili, a godinama smo htjeli, krivnja jer se nekome nismo javili, jer nam se nije dalo izaći i jer nam je možda tišina postala draža od društva. S druge strane krivnje nalazi se olakšanje i to u onim trenutcima kad shvatiš da ne moraš svaki odnos održavati zbog nostalgije te da nije izdaja priznati da si nekoga ili nešto prerastao.
Na koncu, dolazimo do zaključka da možda ne gubimo ljude, već naše verzije sebe koje su uz njih postojale. Uz nas ostaju oni rijetki, najčešće oni kojima ne moramo objašnjavati zašto smo tihi ili umorni, koji razumiju pauze i ne vode računa o tome tko je kome zadnji poslao poruku. To su ljudi s kojima se ne moramo čuti puna tri mjeseca, ali možemo nastaviti rečenicu na istom mjestu gdje smo posljednji put stali. Takva prijateljstva postaju tiša, ali dublja. Manje su spektakularna, ali su sigurnija. Temelje se na prihvaćanju, a ne uzbuđenju. I tu se krije najveća promjena. U dvadesetima smo tražili ljude s kojima ćemo dijeliti svijet. U tridesetima pak tražimo ljude pred kojima možemo biti mirni i s kojima danas, u ovoj verziji sebe, želimo ostati.
