Jedno sunčano jutro, ovih dana, pred ulaznim mi je vratima ležala mrtva ptica, crvendać vjerojatno, ne znam zasigurno. Nelagoda se pojavila prva zbog ukočene blizine smrti, a nekoliko trenutaka kasnije postavilo se neizbježno pitanje ima li ona kakvo dublje značenje. Da je ovo Sicilija i da nemam čistu savjest, ili da sam svjesno nekome ovdje dužan na bilo koji način, shvatio bih pticu kao prijetnju. Odbacio sam tu mogućnost kao pretjeranu. Vjerojatnije je da se sirota zaletjela dezorijentirana u moja staklena, osvijetljena vrata ovu noć ili da ju je kao poklon, dokaz naklonosti ostavila pred vratima neka od mačaka iz susjedstva, što sam čuo da čine gazdama s uhvaćenim miševima.
Malo neobično jer ja nisam gazda nikakve životinje. Zašto bi netko iskazivao meni ljubav na taj način? Zapravo nisam nikad niti bio gazda nekom ljubimcu, niti poželio to biti, jer si ne mogu zamisliti da se životinji obraćam ljudskim jezikom. Kako sve jednom dođe na reviziju, tako su to moje uvjerenje o kućnim ljubimcima, navodno pravim čovjekovim prijateljima, protresla dobrano niz događaja u istom tjednu. Kako se nikakve slučajnosti ne događaju samostalno, tako je i ovaj događaj, da bi bio zapažen trebao ponavljanje. Prvi dan, za mojeg trčanja kroz polje, pojavila su se niotkuda dva psa, jedan punokrvni mladi retriever, platinast, skoro bijel, a drugi (njezino dijete) smiješni mješanac.
Krenuli su me pratiti u ritmu trčanja, čak su ga povremeno i ubrzavali kad bi se u igri zalijetali jedan u drugog. Ako bi malo i zaostali, a ja pogledao prate li me, odmah bi dotrčali do mene. Gazde nije bilo niotkud pa je bilo jasno, pogotovo što su imali ogrlice, da su odlutali u svojoj igri daleko od kuće. Trčali su oni tako sa mnom, radosni kao i ja što imam konačno nekog da olakša trening, da sam spontano krenuo s njima razgovarati, davati im naputke ili dozivati kad bi zaostajali, sve s idejom da ih odvedem natrag do sela gdje ću pokušati saznati tko bi im mogao biti gazda. A i vode bi im trebalo dati jer su žedni pili iz lokve uz put. Pomislio sam na trenutak, da možda uopće ne bi bilo loše da se gazda niti ne nađe jer ne bih imao ništa protiv da ih zadržim. Takva odluka, mislim da imam psa, potpuno je nepraktična, jer kome bih ga ostavio za vrijeme svih svojih izbivanja, kad me nema po nekoliko dana na otoku. Nije bilo za to niti povoda, jer su radnici, koje sam sreo putem, odmah prepoznali pse i pozvali vlasnika koji ih je dočekao pred mojoj kućom.
Prepoznali su me radosni, skačući na mene, nekoliko dana kasnije, skoro na istom mjestu gdje smo se prvi put sreli. Ovaj put uz gazdu. Prelijepi psi. Taj isti tjedan, dakle, pridružio mi se, ovaj put istrčavši sa mnom skoro cijeli trening, veliki lovački pas, pametan, koji me pratio na kružnoj stazi pa sam ga vratio do mjesta gdje mi se pridružio, gdje je nestao odjednom u žbunju pokraj ceste i nije se vratio. Rekli su mi da ne brinem (‘Doktore, opet psi trče s vama!’, prokomentirao je Huro koji me ponovno vidio u društvu nepoznatog psa), jer će se taj sigurno znati vratiti kući. Odlučio sam, ukoliko se incident sa psima trkačima ponovi, pas je slijedeće što nabavljam. Odnosno bebu psa kojeg ću istrenirati za trčanje. Srećom nije se incident ponovio. Ipak se pojavila napast druge vrste. Pet dana od one ptice, vjerojatno nepovezano, pojavila se pred vratima stana crna mačka, kraljevske posture i plemenite izgladnjelosti.
Jedna od one vrste neustrašivih, koja se ne libi ne samo uči u stan, već i u ambulantu ispod. Tvrde da ju je netko ostavio ovdje. Ima dojke koje pokazuju da su negdje i mladi ostavljeni. Uglavnom, toliko je agresivna, iritantno, da nemam pojma kako je se riješiti. S mačkama nemam baš najbolji odnos. Odnosno sa svim tim odnosima u kojima si nešto dajemo zauzvrat. S psima je lakše. Čini ti se da ne trebaju ništa od tebe i baš zbog toga imaš potrebu dati im upravo ono što traže. Ne znam ja ništa o psihologiji kućnih ljubimaca, da se ne zavaravamo. Šeće ona po mojoj terasi, pa nestane nekuda. Pojavi se potom niotkuda i ponovno se plete oko mene. Kad otvorim vrata šmugne u stan pa ju moram tjerati. Namjerno joj ne dajem ništa za jesti jer ću se navući na tu gestu, pa vidim da će slijedeće biti kupovina konzervi mačje hrane, što je za mene poraz samaštva.
Samaštva onog tipa koje hrani golubove ili napuštene mačke i pritom razgovara s njima. Više mi odgovara da mi netko odgovara na postavljena pitanja, ili da barem razumijem što mi govori. Čak i tišina s drugim čovjekom mi je bolja od tišine s kućnim ljubimcem. Dugo sam odolijevao, do danas kad me onako mršava nije pogledala iz žablje perspektive i gladno zamjaukala. Izvukao sam iz kante za smeće komad kuhane kokoši koju sam žvakao danima pa sam konačno odustao od nje. I poveći komad s mojeg tanjura završio je u njezinoj zdjelici. Nisam mogao trgati taj komad toliko brzo koliko je ona brzo gutala komadiće. Pojela je konačno, onako mala, dvostruko više nego ja. Sad ju čujem kako cvili pred vratima, ali ovo je sve što će od mene dobiti. Nemam namjeru kad zahladi popuštati pred njezinim inzistiranjem da se uvuče u kuću. Nadam se da joj neće pasti na pamet da me udobrovolji na način da mi iskrca kojeg štakora ili još gore pticu pred vratima. Hvala, nije mi potrebno tvoje prijateljstvo. Kao epilog, nije donijela pticu. Preporučila mi je jutro iza i svoje dvoje mačića koje je lijepo posjela na moj stolac.