Prijatelj vjeran od stoljeća sedmog

Canis pastoralis croaticus, veliko je ime za malog psa ogromnog srca. Pas kojeg je Bog stvorio da strepi nad slabijim od sebe i čuva od vukova pod vedrim nebom.

Uvijek ga vodi srce i uistinu je čovjekov najbolji prijatelj. Hrvatski ovčar, najstarija autohtona hrvatska pasmina, priznata od FCI od 1969. godine. Za taj čin je zaslužan prof. dr. Stjepan Romić i 34 godine njegovog napornog rada. On, kao “otac pasmine”, pronašao je u arhivu đakovačke biskupije najstariji poznati zapis o toj pasmini iz 1374. godine, rukopis biskupa Petra Bakića. Od tada pa do danas Hrvatski ovčar nije znatno promijenio izgled. Zapisi đakovačkih biskupa iz 18. stoljeća, u kojima se opisuje izgled hrvatskog pastirskog psa, gotovo u potpunosti odgovara današnjem standardu Hrvatskog ovčara. To je zapravo jako bitna činjenica jer je kod Hrvatskog ovčara priča o nastanku i povijesti jako jednostavna, ako ne i jedinstvena. Svatko unutar granica Lijepe Naše zna za priču kako “od stoljeća sedmog tu Hrvati dišu”, a malo ih zna da su i tada, uz oganj naših praotaca, sjedili mali crni lajavci, skromni i srčani i takvi ostali do današnjih dana. Jedini su psi kojima je u imenu kao atribut podrijetla uvijek stajalo samo Hrvatski. Pomalo rastužuje podatak da ih je malo, jer su daleko popularnije neke druge pasmine sa glamuroznijom pričom, koje su najvjerojatnije za nekoliko stoljeća siromašnije. Ali jednako tako je žalosna nezainteresiranost vlasnika da prijavljuju legla pri HKS-u i pomognu održavanju na životu ove nevjerojatne priče koja nas prati od prvih dana života na ovim područjima.

OVČARSKI, GOVEDARSKI PAS

Hrvatski Ovčar je po standardu na donjoj granici srednje visine, visok je između 40 i 50 centimetara, crne boje, a dlaka mu je kovrčava ili valovita. Psi se okote sa ili bez repa, a oboje zadovoljava standard. Lakog je kasa, vrlo ustrajan i izdržljiv. Po FCI klasifikaciji spada u grupu ovčarskih i govedarskih pasa. Izuzetno su otporni na bolesti i imaju dug životni vijek, čak 14 godina i sve to ih objektivno čini dobrim izborom kako za čuvara tako i kućnog ljubimca. Ni što se prehrane tiče nisu zahtjevni.
Naravno, svaki gazda svoga konja hvali, pa tako je svatko siguran u to da je baš njegov pas taj, najbolji i apsolutno nezamjenjiv….ali, moja priča počinje mrvicu drugačije. Odrasla sam uz strastvenog zaljubljenika u njemačke ovčare i to je oduvijek bio jedini pas kojeg sam htjela u svom dvorištu i uz svoju djecu. Kada je došlo vrijeme za psa, moj muž se posvetio zadatku i jedan dan mi je pokazao sliku Hrvatskog ovčara i rekao sav sretan:”Evo ga ženo, to je pas za nas!” Moj odgovor je bio jednostavan: “To!? Nema šanse! Što ti je to?!? Izgleda kao da je vuk napastovao ovcu! To neće u moje dvorište! ” Naravno, sada tvrdim da je to definitivno jedini pas kojeg bi htjela u svom dvorištu i uz kojeg znam da su mi djeca sigurna. Ono što se najčešće kod Hrvatskog ovčara tumači kao ‘opasno’ i što ljude generalno dovodi u zabludu je njihova neiscrpna energija koja je definitivno problem, ako nije pravilno usmjerena. To je pas koji ima neutaživu potrebu za ljudskim društvom, igrom i radom. Iz svog osobnog iskustva govorim, njegova energija je tolika da nekad imam osjećaj da nikada ne spava. Poznanici su me često pitali je li zatvara taj pas usta ikada?! Uči brzo i lako, ali u ranoj fazi dresure vlasniku je potrebno sve strpljenje ovog svijeta jer su neumorni. U jednom trenu se iz najslađeg malog mekog šteneta pretvore u ozbiljnog psa koji samo čeka zadatak koji će sa velikim veseljem obaviti. Međutim, ako ga ne dobije, sam će si pronaći “posao” koji se nama možda i neće svidjeti! Ali kao i kod svakog drugog psa, sve je to samo stvar odgoja. Ne postoji pasmina koja se ne mora dresirati i socijalizirati.

ČUVARI BEZ PREMCA

Kao čuvari dvorišta i obitelji su nezamijenjivi, u stanu se prilagođavaju bez problema, kao ovčari su u stanju izdvojiti grlo iz stada po imenu na zahtjev vlasnika, a daleko su najsretniji kada sjede okruženi djecom. Njihove su sposobnosti toliko brojne jer su nevjerojatno prilagodljivi. Trenutak kada sam shvatila da je moj muž ipak bio u pravu i da je zaista on pas za nas, je onaj kada sam vidjela prilog o Hrvatskom ovčaru imena Kro. Riječ je o psu kojeg je njegov vlasnik Kat Imamura nazvao Kro, što na japanskom znači crn. Simpatična koincidencija! Do tada sam ih uvijek doživljavala kao obične neugledne crne pse koji živcano laju na lancu. Odakle tolike predrasude o toj pasmini još uvijek ne mogu shvatiti jer su naši najstariji autohtonci i nevjerojatno je da ljudi generalno znaju toliko malo o njima. A uz to moram spomenuti i činjenicu da su oni potpuno crni i samo im se zubi vide dok tako jadni laju pa nije čudo što ih se ljudi prepadnu. Ako pitate našeg poštara što on misli, vjerovatno bi se nasmijao od srca, jer naš se Čvrći njemu samo namjesti tako da ga ovaj može pomaziti…kontra svim predrasudama jer kod Hrvatskog ovčara zapravo više vrijedi ona da zaista pas koji laje ne grize! Danas se uzgajaju diljem svijeta, njihove mogućnosti su nebrojene i zaista su naše nacionalno blago koje bi trebali malo više paziti.