Barba Ivan Babun je bio težak. Ne, nije bio težak u kilima, već je svoju obitelj hranio s motikom s kojom je išao na žrnate kod svojih susjeda. Ako riječ težak pročitaš s malo duljim “a”, dobit ćeš pravu živopisnu riječ koja je u našem selu bila svakodnevnica i govorila je sama za sebe. “Sutra imamo težake” govorile su domaćice, pa se je znalo da toj obitelji sutra dolaze težaci kopat vinograd, a ona je morala spremiti za njih dobru marendu, pa obid i večeru. Barba Ivan je doma imao ženu i troje djece, što je značilo da mora hodit kopat i dalje od svog Kampuša.
Barba Mikula Pada je bio borac, pa je imao državnu rabotu u brodogradilištu i nije trebao hodit na žrnate. U to doba su naši mladići počeli kupovat motor bicikle, pa je i barba Mikula isto poželio imat motor biciklu, ali se ona od siromašne plaće u brodogradilištu nije mogla kupit. Da bi kupio motor biciklu trebalo je poć rabotat u Njemačku. Barba Marko se je borio protiv Njemaca u onome ratu, pa nije dolazilo u obzir poć kod neprijatelja. On je otišao u Švicarsku i vratio se nakon 6 mjeseci s polovnim motor biciklom marke “Zündapp“, s kojim je išao na posao u brodogradilište.
“Sutra gren kopat Pod Sveti Antonj, reče jedno popodne barba Ivan barba Mikuli, hoćeš li me povest, to ti je usput“.
“Kako neću, odgovori barba Mikula, budi prid kućon u šest urih“.
Ujutro je teta Zorka spremila malo zeja s bokun kruha u kotlić, a naravno, i botiliju vina, jer bez vina težak ne može kopat. Krenuli su iz Kampuša prema Korčuli po još neasfaltiranoj cesti. Nekako u isto vrijeme je Djuro Mjesa iz Konavala, onaj iz priče o presi, krenuo zadružnim kamionom iz Korčule prema Žrnovu. Sudbina je htjela da se kamion i motorbicikla sretnu na oštrom za zavoju u Grubinjcu, no kako barba Mikula nije mogao vozit desnom stranom ceste koja je bila puna tucanika, neminovno je došlo do sraza teškog kamiona i lake motorbicikle, kod čega su njih dvojica poletjela preko kabine i pala u grmlje pored ceste. Nije bilo mobitela u to vrijeme, pa je Djuro Mjesa morao hitro skočit do grada i pozvat prvu pomoć. Barba Babun i barba Pada su završili u hitnoj, krvavih glava, slomljenih ruku, nabijenih koljena i rebara. Jedva su ostali živi, pričao je poslije dr Šteka.
Vajalo je poć u Kampuš obavijestit tetu Zorku, što je učinio jedan od braće Miša, susjeda jednog i drugog.
“Zorka moja, pali su iz motora i grubo se udrili, eno ih na hitnon“, obazrivo pristupi susjed Miš, znajući da je u kući barbe Babuna teška sirotinja i troje dice.
“A johi meni, biće mi razbi oni novi kotlić“! zavapi teta Zorka hvatajući se za glavu.
Eto, moj čitatelju, draga čitateljice, koliko je u ono doba u nas vridila glava od čovika. Sve razbijene glave, sve slomljene ruke, sva natučena rebra će zarast, ali novi kotlić je razbijen za uvik i nema ga više.
Ante I. Curać
Neumirovljeni penzioner
KORČULANSKO – FRANCUSKI PENZIONERSKI DANI Turistički put gospara Ante Gospar Ante Curać rođen 1942. godine u Žrnovu na otoku Korčuli, u osnovnu školu išao u Žrnovu, u gimnaziju u Korčuli, završio Višu turističku u Dubrovniku. Cijeli radni vijek proveo u turizmu kojim se povremeno bavi i danas kao konzultant jedne receptivne turističke agencije. Radio u hotelijerstvu u Korčuli, u Atlasu u Dubrovniku 15 godina, a od 1986. godine kao organizator putovanja u Francuskoj, specijalist za Hrvatsku. Organizirao putovanja i ljetovanja za oko 180 tisuća gostiju iz Francuske, najvećim dijelom u turizmu s kulturnim sadržajem, a od 2001. organizira turizam sa sadržajem šetnje u prirodi s boravkom u selu Žrnovo i po nacionalnim parkovima po Hrvatskoj. Penzionerske dane provodi između Korčule i Francuske.