Pred sam kraj Mjeseca hrvatske knjige koji se ove godine odvija pod sloganom „Pričaj mi…“ Dubrovačke knjižnice ugostile su Sanju Curić i Nikšu Selmanija, djelatnike Državnog arhiva u Dubrovniku, koji su, 13. studenoga 2024. u Saloči od zrcala Narodne knjižnice Grad, održali predavanje pod naslovom „’Vesele kuće’ u Dubrovniku – povijest dubrovačkih javnih bludilišta u 19. i 20. stoljeću“. Predavanje spada u Priče iz Ragusine, a predavače je najavila i sve okupljene pozdravila voditeljica Zbirke Ragusina knjižničarka Matija Nenadić.
Nikša Selmani istaknuo je uvodno kako se carskim patentom od 27. svibnja 1852. uvodi i u hrvatske zemlje novi Kazneni zakon o zločinima, prijestupima i prekršajima. Tako da vlast prostituciju stavlja pod državni i institucionalizirani nadzor te se prostitucijom mogu baviti samo osobe koje su uspjele ishoditi dozvolu vlasti. Bludništvo u okviru bludničkog obrta postaje tolerirano. Svakoj je bludnici bilo dopušteno voditi obrt ako bi se pridržavala osnovnih uvjeta: da ne stvara javnu sablazan, da ne navodi maloljetnike na blud i ako zna da ima koju spolnu bolest, ne nastavlja s obrtom.
Osnovni zakon iz 1852., s određenim izmjenama za austrijski dio carevine 1873., u primjeni je sve do stupanja na snagu novog zakona 1. siječnja 1930., kad se pitanje bludništva regulira unutar Krivičnog zakonika za Kraljevinu Srba, Hrvata i
Slovenaca od 27. siječnja 1929. Donošenjem Zakona o suzbijanju spolnih bolesti od 28. ožujka 1934. godine u čitavoj se državi zabranjuje bludništvo, tj. prostitucija u svim oblicima.
Sredinom 19. st., postojale su dvije vrste bludništva: javno i tajno. Javne bludnice vode svoj bludnički obrt unutar institucije javnog bludilišta. U izvorima se nazivaju i „kaserniranim bludnicama”. Sve su one bile evidentirane i pod obveznim redovitim zdravstveno-redarstvenim nadzorom. Tajne bludnice individualno vode bludnički obrt izvan javnih bludilišta. Osim tih službeno evidentiranih bludnica, bilo je i onih evidentiranih kao konobarice, sobarice, blagajnice, pjevačice ili plesačice, a koje su se povremeno bavile i bludništvom
Javna bludilišta u Dubrovniku se otvaraju zbog brige o zdravlju i ćudoređu lokalnoga stanovništva, porasta broja vojnika te da se suzbije remećenje javnoga reda, nećudoredno ponašanje i skitnje. Postoje dvije vrste javnih bludilišta u Dubrovniku. Manja dubrovačka bludilišta s od jedne do triju bludnica koje su bile prijavljene redarstveno-zdravstvenim službama i „tjerale“ svoj obrt u privatnim kućama. Vlasnici tih kuća bili su stanovnici kojima je to iznajmljivanje soba bludnicama donosilo prihod, no vođenje bludilišta im nije bila profesija.
Druga vrsta je profesionalno javno bludilište u kojem je, uz sobe za smještaj bludnica i vođenje bludničkog obrta, postojala i posluga, te popratna ugostiteljska ponuda. Ovdje je znalo biti do dvadeset bludnica. Uz njega su jedno vrijeme bile i dvije filijale, gdje je u jednoj prema zapisima bilo od četiriju do osam „prijateljica noći”.
Što se tiče manjih dubrovačkih javnih bludilišta to je bilo bludilište pod Gimnazijom, doznaje se iz životopisa poznatog dubrovačkoga oriđinala – Zane Sette C, zatim bludilište „Kramer” u ulici Za Ruppa i bludilište „Miloslavić” u Đorđićevoj ulici. Javno bludilište u Ulici od Tamnica (1897. – 1932.), prvotno nazivano Schwarz, bilo je smješteno u palači u današnjoj Ulici braće Andrijića, a promatrajući slijed vlasnika i poslovođa kroz trideset pet godina postojanja bludilišta, vidljivo je da su svi bili– Židovi (Amalija Schwarz (1897. – 1912.), Josef i Ida Meixler (1912. – 1919.), Moritz i Rosa Flesch (1919. – 1923.), Samuel Sorger (1923. – 1932.)).
Sanja Curić govorila je o vlasnicima dubrovačkih bludilišta. Od sredine dvadesetih godina može se pratiti sve snažniji otpor dubrovačke javnosti i katoličkog klera prema postojanju javnog bludilišta u Karmenu. Zabrinuti zbog svoje poslovne budućnosti povezane s neizvjesnošću ostanka u Karmenu, Fleschevi, Sorger i Spitzeri, donose odluku o prodaji kuće. Već 1930. od Fleshevih kuću kupuje Stijepo Miličić, eksponent interesa Biskupije u njezinoj borbi za ukidanje javne kuće. Sorger nastavlja s obrtom u prodanoj kući i nakon dobivenog otkaza, što dovodi do sudskog spora.
Nakon neuspjelog projekta javnog bludilišta na Pelinama, Spitzerovi u prvoj polovici 1932. kupuju novu kuću i usprkos peticijama građana sele obrt u Ulicu Damjana Jude, postavljajući Samuela Sorgera za poslovođu. Donošenjem Zakona o suzbijanju spolnih bolesti, javno se bludilište zatvara u listopadu 1934., a Spitzerovi nastavljaju voditi Hotel Central. Blizinu javnoga bludilišta i novoga Gradskog muzeja, šaljivo je komentirala i dubrovačka Trumbeta: „Muzeo u fortecu Muo, a sad su prid muzeo stavili – muze. Kako je to duboko!”