Povodom Svjetskog dana borbe protiv tuberkuloze, a u okviru programa Priče iz Ragusine, u Znanstvenoj knjižnici je u ponedjeljak, 24. ožujka održano predavanje prim. dr. sc. Antuna Cara, dr. med. pod nazivom ‘Tuberkuloza u dubrovačkom društvu od 1825. godine do sredine 20. stoljeća’. Okupljene je uvodno pozdravila voditeljica Zbirke Ragusina Matija Nenadić.
Jedan od najstarijih opisa tuberkuloze u Dubrovniku potječe od Amatusa Lusitanusa iz 1557. godine u kojemu daje sliku mlade djevojke iz Konavala oboljele od tuberkuloze.
U Dubrovniku su se i dalje za tuberkulozu tražila nadnaravna objašnjenja. Tijekom 19. stoljeća slabi mitski pristup bolesti, prema kojemu je ispijeno tijelo, podbuhlih očiju osjetljivih na svjetlo i iskašljavanje krvi posljedica vampirskog utjecaja. Umjesto toga, sve se više pozornosti posvećuje faktoru naslijeđa, konstitucije i načina života. Vjerovalo se da je tuberkuloza nasljedna bolest i da je dobijaju ljudi ‘po krvi’ u obiteljima koji imaju ‘tanku krv’. Kloroza je u to doba bila bolest mladih djevojaka, kako bi imale uski struk nosile su strašno čvrste korzete zbog čega je dolazilo do preraspodjele organa i teške anemije kod tih djevojaka. Izgledale su kao da imaju tuberkulozu.
Tuberkuloza u djelima dubrovačkih pisaca s kraja 19. i početka 20. stoljeća nije imala romantičarsku fazu kao što je to bilo u svijetu ili Europi. Ivo Vojnović piše Maškarate ispod kuplja, a Mato Vodopić prozno govori o tuberkulozi u djelu Tužna Jele.
Za visoki mortalitet okrivljuje se veliki broj stanovnika na malom prostoru ili dijeljenje postelje, uz lošu stambenu higijenu. Odnos veličine stana i smrtnosti od tuberkuloze je obrnuto proporcionalan. Na primjer, u Beču su za širenje bolesti „okrivljavali“ vlagu i valcer. Dubrovačka općina donosi poseban pravilnik kojim se regulira zadaća redara u vezi s javnim zdravljem. Na ruku razvoju epidemije tuberkuloze išle su i nesređene higijenske prilike u gradu, u kojem su stanovnici povijesne jezgre u svojim kućama još držali kokoši, a otpadne vode su ponegdje išle otvorenim kanalima, pa je zbog smrada život na prvim katovima kuća Prijekoga bio nesnosan. Kod Dubrovčana u 19. i 20. stoljeću bio je prisutan strah od „kolpa od arije“, koji su okrivljavali za nastanak mnogih bolesti. Tom strahu od svježeg zraka bio je pridružen i ‘strah od kretanja’.
Poticaj za uvođenje novih pristupa liječenju tuberkuloze bilo je osnivanje nove dubrovačke bolnice, koja počinje s radom 1888. godine. U njoj se osniva isprva maleni paviljon za zarazne bolesti, nedovoljan za potrebe dubrovačkog stanovništva. Sve do nastanka novih zdravstvenih ustanova u kojima se moglo izolirati bolesnog pojedinca, najveći broj bolesnih liječio se u kućnim uvjetima i tako postajao izvor zaraze za zdrave ukućane. Nedostatak zdravstvene infrastrukture popravlja se u dvadesetim godinama 20. stoljeća, kada se utemeljuju antituberkulozni dispanzer, Dom zdravlja, „Morska kuća“, Oporavilište za djecu na otoku Lokrumu i sanatorij „Tiha“. Posebni odjel za plućne bolesti „Morska kuća“ stvara preduvjete za provođenje izolacije, jedne od najvažnijih mjera borbe protiv tuberkuloze. Pri gradnji „Morske kuće“, sanatorija „Tiha“ ili Oporavilišta na Lokrumu vide se utjecaji sanatorijumske arhitekture s velikim prozorima, sobama punim svjetla i zraka i zelenim okolišem.
Pad tuberkulozne infekcije u Dubrovniku u prvoj polovici 20. stoljeća ima složene uzroke: izrazita dispanzerska aktivnost, smanjenje broja kontakata zaraženih ljudi i zdravih, poboljšanje standarda, provedba javnozdravstvenih higijenskih mjera, izolacija bolesnih u „Morskoj kući”, slanje u sanatorije, poboljšanje uvjeta stanovanja, bolja prehrana, sigurnija dijagnostika, jačanje imunološkog sustava, prirodna selekcija kroz fenomen socijalnog imuniteta ili mogućeg pada virulencije bacila tuberkuloze.
Foto: Vedran Levi