Ovo je priča o Niki. Ovo je priča o svakom djetetu koje traži bolje sutra u novom, toplom domu i roditeljima koji će im pružiti bezrezervnu ljubav, podršku i pažnju. Priča je to koju su naši dragi sugrađani, bračni par Danijela i Đani Banovac, započeli prije dosta godina. Ipak, unatoč svim poteškoćama, rigidnom sustavu i malim borbama koje su vodili svaki dan – nisu odustali. Oni su uspjeli posvojiti svoju Niku, svoje malo klupko sreće. Kao što njeno ime govori (Nika – božica trijumfa i pobjede), uspjeli su ostvariti pobjedu! Svoju su priču odlučili podijeliti s nama i našim čitateljima, a sve kako bi ulili tračak nade i potaknuli one koji su trenutno u sličnoj situaciji u kakvoj su oni bili. U situaciji koja se ponekad činila bezizlaznom. No, postoji izlaz, postoji svjetlo na kraju tunela, što potvrđuju naši sugovornici. Ugostili su nas na svojoj taraci s koje ‘puca’ predivan pogled na Grad i Lokrum – Nikina dva posebno draga mjesta. A Nika? U nju smo se zaljubili na prvi pogled.
Osmijeh motiv za dalje
Kad je došla u njihov dom, Nika je imala deset mjeseci. Dotad je živjela u udomiteljskoj obitelji, a svoje prve mjesece života provela je u bolnici zbog zdravstvenih poteškoća. Priznaju kako im tog prvog dana, tijekom prvog susreta, nije bilo lako. Nije to bio neki ‘hollywoodski’ trenutak. Zbog nečega što su toliko dugo čekali, zastali su na trenutak i zapitali se: ‘Hoćemo li mi ovo moći?!’. No, u toj situaciji su im pomogli prijatelji koji su im rekli kako su takva razmišljanja sasvim normalna.
—Kad smo uzeli Niku, preplavile su nas razne emocije. Postavljali smo si brojna pitanja. Ali, naši prijatelji su nam posložili misli i pomogli. Rekli su da dobro razmišljamo. Prvi dan kad je Nika prespavala u našem domu u Gradu, cijela se ta naša dilema ‘raspala’. Nestale su dvojbe, kao i razna pitanja – kojih ima, da se razumijemo. I normalno je da ih ima u ovoj situaciji. No, mi smo put prilagodbe koji se prođe većinom u nekoliko mjeseci, prošli u dva do tri dana. To je iz razloga što je naša želja bila velika. To je zato što smo jako htjeli Niku! Ona je već u samom početku bila divna, i sam njen osmijeh nam je bio dovoljan motiv i davao nam je snagu za dalje – naglasio je Đani.
Jako puno uzbrdica i nizbrdica bilo je na ovom našem putu. Bila je to jako duga priča. No, imali smo potporu dobrih ljudi. Puno ljudi nas je u pravom trenutku pridržalo kako bismo kasnije išli korak po korak kako bismo došli do naše Nike. Ona je trska loze koja je zasađena u našem domu i ona je dio nas. Mi je zalijevamo, pažnjom i ljubavi, a ona već daje ploda. Cijenimo svaki trenutak s njome. 90 posto naše priče i konverzacije je o Niki. Skroz nam se okrenuo život
‘Posebno je vezana za Grad’
Vratili su se s nama unatrag i prisjetili se trenutka kad su dobili informaciju da Nika dolazi u njihov dom.
—Kad smo odradili posljednje testiranje, a bilo ih je nekoliko, prolazili su dani… Jedan dan smo objedovali i razgovorali o tome, s mišlju da su vjerojatno zazvali nekoga za koga su se odlučili. Pola sata kasnije stigao je poziv… – govori nam Danijela kroz plač i dodaje:
—To nikad neću zaboraviti. Glas s druge strane mi je rekao: ‘Nosim dobru vijest’, a ja sam samo počela plakati. To je bio jedan neopisiv trenutak – rekla je Danijela. Đani ističe kako su Niku praktično dobili tri mjeseca kasnije, u lipnju ove godine, zbog brojne papirologije.
—Iz ove perspektive to izgleda sve minorno, ali svaki dan je bio divan i ujedno grozan. Bojali smo se da će nam netko doći i reći: ‘E ne možete više imati ovo dijete’ – kazao je.
—Ali znate što, bila je s nama tri mjeseca i osjećali smo da je već naša – dodala je Danijela.
—To je već bila Nika Banovac. Kažem, kliknuli smo drugi dan, kad se ona probudila u Gradu. Tražila je zaštitu, a i vjerovala nam je. Imala je pogled: ‘Vi ste tu za mene, pazite me’ – govori nam Đani.
—Ne mogu vam opisati koliko je ona sretno dijete. Stvarno kao da je upila našu sreću. Svi su je savršeno prihvatili i svi su sretni. Svi su je prigrlili – rekla je Danijela s kojom Nika provede većinu dana.
—Sve što mama radi, i Nika radi. Ima mamino držanje. Uzme bursu i ide po stanu, i nosi bursu kao mama. Mala Danijela. A kad se vratim popodne s posla s Lokruma, kreće zabava. Ja sam joj sinonim za zabavu! Iako dođem ‘mrtav umoran’, skupim snage i svaki put se uputim s njome u Grad. Posebno je vezana za Grad. Svaku uličicu Grada obožava. Lazareti, Lokrum, Župa – to su joj posebno draga mjesta! I voli ići u đir na mojim ramenima. Mene je moj tata vodio uvijek tako nosio – priča Đani.
‘Naša želja je da se sva ta djeca spase’
No, u mislima im je ostao mali dječak kojeg su upoznali u istom udomiteljskom domu u kojem je boravila i Nika.
—Nika ima lijepo djetinjstvo. Dječak, koji mi sto puta padne na pamet, neće ga vjerojatno imati. On je iz obitelji koja se rastavila. Roditelji ga zovu jednom u pola godine i tako zadržavaju njegov status ‘fluida’. To označava dijete koje ima majku i oca, a nema majku i oca te se nalazi u udomiteljskoj obitelji. Prvi motiv cijelog razgovora nam zapravo nije Nika, nego sva takva djeca. Naša želja je da se sva ta djeca spase – naglasio je Đani dodajući kako bi se trebalo ići u smjeru mijenjanja zakona.
—Kad smo posvojili Niku, potpuno nam je bilo jasno da smo izgubili dvadeset godina. Ali sustav je u biti jako rigidan. Proces svakog usvajanja u Hrvatskoj je dugotrajan, bolan. Jednu stvar što sam naučio, kad se sve završilo – mi svi koji smo upisani u registar potencijalnih posvojitelja, zapravo smo objekti. Jedini subjekti su – djeca! Prošli smo nekoliko testiranja, čekali smo dugo, bili smo u ogromnoj neizvjesnosti. Stotinu dobrih, ali i loših scenarija prođe kroz glavu. Ali u konačnici, najbitnija stvar koju sam doživio jest ta da mi je sustav prvi put rekao: ‘Jedino što želimo je dobrobit za Niku’. Da se može još više olakšati proces posvajanja i udomljivanja, mi bismo bili puno sretnija zemlja – rekao je. Jer, ovaj je bračni par čekao dugi niz godina na mogućnost posvajanja djeteta.
—Proces je težak, ali koliko se trudiš, toliko i dobiješ. Ako je ikome dovoljno jaka želja za posvajanjem djece, ta želja će se i ostvariti. Moramo naglasiti da je sve moguće, koliko se staviš. Nitko neće samo tako doći i riješiti tvoj problem. Mi smo jako htjeli Niku i dobili smo Niku. Nika je naša prava pobjeda. Trajalo je dugo, bilo je bolno, ali sad kad je Nika tu, nema veće sreće. Mi ne želimo upirati prstom u sustav, nego ga želimo probati promijeniti, kako bismo olakšali proces budućim roditeljima. Ne želimo stati – naglašavaju.
‘Skroz nam se okrenuo život’
Jer, jedan taj osmijeh, jedan zagrljaj, jedan pogled Nike, vrijedi sve ovo što su prošli, tu životnu borbu koju su prolazili za bolji život nekog djeteta. ‘I ako bih išta u životu ponovio, to bi bilo to’, govori Đani. —Ovo je nešto u što sam sto posto siguran i za što mogu reći da je savršen korak. Jako puno uzbrdica i nizbrdica bilo je na ovom našem putu. Bila je to jako duga priča. No, imali smo potporu dobrih ljudi. Jako puno ljudi nas je u pravom trenutku pridržalo kako bismo kasnije išli korak po korak kako bismo došli do naše Nike. Ona je trska loze koja je zasađena u našem domu i ona je dio nas. Mi je zalijevamo, pažnjom i ljubavi, a ona već daje ploda. Cijenimo svaki trenutak s njome. 90 posto naše priče i konverzacije je o Niki. Skroz nam se okrenuo život – naglasio je Đani.
—Naša priča pokazuje koliko je lako i teško biti sretan. Teško jer je sve to dugo trajalo, bilo je uspona i padova. A kad dobiješ to što želiš, to je sreća, skoro neopisiva. Samo treba znati što želiš i trudit se, i dogodit će se! Ako bude ikome ova priča zazvučala kao potencijalni put, ogromnu smo stvar napravili. Ako bude poticaj da izvuče nekoga iz letargije, u koju smo i mi upali u jednom trenutku, opet smo napravili ogromnu stvar. Bolje je raditi nešto, nego ništa. Ono što je nama Nika dala, to je nemjerljivo ni s čim. Jedva čekam da počne pričati i da nam kaže: ‘Tako sam sretno dijete!’. Jer smo mi neizmjerno sretni!
Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 19. listopada 2022.