Riječima ćemo vam pokušati dočarati višesatno druženje u Konavlima koje nam je ostalo u lijepom sjećanju. Potrebno je zato vratiti se u srpanj 1944. godine kada se u selu Brotnice, na zemlju obitelj Karaman srušio američki zrakoplov, tip aviona B 24 Liberator (znan kao ‘Tangerine’) koji je bio na povratku iz rumunjskog grada Ploesti. Osmero članova posade je preživjelo iskakanjem s padobranima iz pokvarenog zrakoplova na stjenovito područje Šilježaka, Mihanića i Brotnica, a dvoje ih je poginulo. I sve bi to ostalo na pričama starosjedioca da se u cijelu priču nije ‘upleo’ Cavtaćanin Antun Burđelez, zaposlenik Zračne luke Dubrovnik i veliki zaljubljenik u zrakoplovstvo, ali i autor izložbe ‘Nesreće i nezgode zrakoplovstva u Konavlima tijekom Drugog svjetskog rata’. Njegovo istraživanje slučaja počinje prije dvije godine kad je odlučio saznati detalje oko pada jednog drugog zrakoplova na Sniježnicu. Išao je po selima kako bi s mještanima popričao i saznao informacije na temelju njihovih sjećanja. Počeli su mu svi govoriti: ‘Ima ti i u Brotnicama jedan avion’. Otišao je do spomenutih Karamana koji su mu ispričali također kako su dvojica poginula, ali se nisu sjećali detalja kao što je datum pada. ‘Sve me počelo zanimati. Odlučio sam istražiti slučaj’, govori Burđelez. Malo-pomalo pronašao je ukupno deset potvrđenih slučajeva pada aviona, za koje posjeduje dokumente s informacijama, slike i sve ostale potrebne dokaze. Stariji stanovnici znali su da istražuje priču o padu aviona u Brotnicama te su mu se javljali da bi mu ispričali sve što znaju. Pronalaskom novih informacija, zahvaljujući kojima je počeo pomalo slagati priču, osjećao se kao da je pronašao eliksir sreće.
Ovo je nevjerojatno. Osjećam poseban mir. Razmišljam što bi Ogden rekao da je ovdje
-Jednu večer ležim u krevetu s laptopom, i nađem dokument u kojemu se spominju Mihanići i Cavtat što me razveselilo. Pronašao sam nešto, pomislio sam. Isto tako, pošao sam i u crkvu, otvorio crkvene knjige i našao kako je jedan od članova posade David Walsh bio zakopan u Cavtatu. Na lokaciji pada aviona pronašli smo dijelove putem kojih smo utvrdili o kojem se tipu avionu radi, ali datum i ostalo nismo znali. Pomalo sam počeo slagati priču – priča nam Burđelez. Ali onda se dosjetio bitne informacije – provjeriti digitalizirane osmrtnice američkih veterana. Tu je pronašao osmrtnicu Ogdena Lindsleya, jednog od preživjelih iz slučaja Brotnice. Na njoj se nalazio i popis njegovih bližnjih ljudi među kojima je ime njegove unuke Amande Wild. Odlučio joj se javiti nakon što ju je pronašao na Facebooku. ‘Dvoumio sam jer sam mislio da će napisati: Koja si ti sad prevara? Realno gledajući, to je i normalno’, ističe Burđelez. Počeo je češće komunicirati s Amandom, ali i s njenim članovima obitelji, mamom i tatom te drugom ženom Ogdena, gospođom Nancy. Na prvu im je situacija bila sumnjiva, no nakon što im je poslao detaljne informacije, dokumente, ali i malo dijelova aviona poštom te komadiće padobrana, povjerovali su u cijelu priču. I ostali šokirani. Nakon godinu i pol dana komuniciranja, odlučili su doći na mjesto gdje je njihov Ogi bio prije 75 godina. Prekretnica za dolazak bila je kad je zrakoplovna kompanija American Airlines najavila direktan let iz Philadelphije za Dubrovnik.
Rakija=znak dobrodošlice
U dom Burđeleza stigli su udovica Nancy Hughes iz Kanzasa, Ogdenova kći Kathy Fandetti i njen muž Ken te unuka Amanda Wild i njen muž Matt iz Rhode Islanda. U njihovoj petodnevnoj avanturi (i odmoru) pridružili smo im se kad su išli u Brotnice, na lokaciju pada aviona. Bili su oduševljeni jer smo cijelu priču odlučili popratiti. Prva postaja bila je staro stajalište kraj željezničke pruge ili ‘štrike’ kako je nazivaju u Konavlima. Tu ih je Burđelez kroz pripovijedanje i pokazivanje dokumenata počeo polako vraćati u 1944. godinu. Kad su Ogden i ostala posada pali, ‘raštrkani’ po brojnim mjestima, prvo što su im lokalci ponudili bila je – rakija.
-Stariji ljudi su mi pričali: ‘Nama je padobranac skočio na gumno ispred kuće. I što ćeš sad? Prvo što mu davaš je rakija da se oporavi od šoka’ – sa smiješkom će Burđelez. Tako su dvojica članova posade ‘Tangerine’ nakon pada, stigla na taracu kuće obitelji u Šilješcima. Dali su im rakiju, a oni su je odbili misleći da je otrov. Zvali su mještani onda Boža Čeovića koji se vratio iz Amerike kako bi im pomogao prijevodu. Nosio je nadimak ‘Nono’ jer je cijelo vrijeme govorio – ‘no, no’. Sporazumio se s nesretnim članovima posade koji su na kraju ipak popili rakiju i svih su izljubili. A onda su, priča Burđelez, stigli njemački vojnici (369 ‘vražja divizija’) i odveli ih u Cavtat gdje se nalazio glavni stožer, a zatim u Dubrovnik. Svi su proveli nekoliko dana u Gradu, a potom su završili u njemačkim nacističkim logorima. Preživjeli su kraj rata i vratili se u Sjedinjene Američke Države.
Pionir u liječenju shizofrenije
-Ogden je završio u logoru Stalag Luft odakle je pobjegao i uspio se spasiti te vratiti u Ameriku – priča Burđelez. Nakon što se oženio za prvu suprugu koja ga je vjerno čekala, odlučio je ponovno sjesti u studentske klupe. Vratio se na fakultet psihologije, odnosno na ‘Brown University’ koji uspješno završava. Nakon toga, odlazi na Harvard gdje mu psihologiju predaje poznati B. F. Skinner. Zajedno osnivaju laboratorij u kojem djeluju i istražuju 12 godina. Dugi niz godina, priča nam Nancy, bio je frustriran jer njegova otkrića nisu shvaćali ozbiljno, a za koja je kasnije dobio brojne nagrade. Postao je naposljetku jedan od vodećih pionira u liječenju shizofrenije, a stvorio je i termin ‘behavior therapy’ (terapija ponašanja). Nakon rada u laboratoriju, okreće se edukaciji i studentima. Najpoznatiji je postao po razvijanju preciznog učenja u radu s ljudima s posebnim potrebama, a koja uključuje jedinstvenu ljestvicu. Stvorio ju je Ogden, a kojom se analizira mijenjanje ponašanja kroz vrijeme. Unatoč svom uspjehu, priznaje Nancy, pred kraj života je mislio kako će sve to biti zaboravljeno i da nema mladih znanstvenika koji bi koristili iste alate istraživanja. No, nije trebao imati razloga za brigu.
21 godinu imao je Ogden Lindsley kad je pao avionom u Brotnice
Ogden je preminuo 2004. godine u 86. godini, a iza sebe je ostavio veliko naslijeđe u znanstvenom svijetu. Unuka Amanda je odlučila ići njegovim stopama. Kad je u studentskim danima na predavanju profesor spomenuo ime njenog djeda u najvećim epitetima, bila je izrazito sretna. A profesor šokiran kad je saznao da unuka velikog Lindsleya sjedi u njegovim klupama. Osim s Ogdenovom obitelji, čuo se i s udovicom pilota Richarda Chancellora koja je prilikom poziva s Burđelezom briznula u plač. Od nje je saznao nove detalje. Naime, nakon što je jedan od motora aviona nastradao, Chancellor je odlučio zaokrenuti avion i vratiti ga u Brotnice kako bi iskočili na kopno, samo da se ne bi utopili. Udovica je ispričala Burđelezu da se odlučio na taj potez jer je iste godine imao nesreću kod Sicilije kad je avion pao u more, a dvojica članova posade su poginula. Chancellor se vratio u Ameriku, postao je direktor banke i nastavio letjeti sportskim avionima. Njegov unuk Sherman također je postao pilot, naravno, prema uzoru na svoga djeda. Nakon priče o životima članova posade nakon rata, počinjemo istraživati područje pada aviona.
Gostoljubivi Karamani
‘Ima dijelova po selima koliko god hoćeš’, priča nam Pero Karaman prilikom razgledavanja zemljišta na koje je pao avion. Gospodin Pero se rodio dva mjeseca nakon nesreće, ali se sjeća svih detalja koje je čuo od roditelja i mještana. I dan danas ne voli ići na lokaciju pada zrakoplova jer je kao dijete morao svaki dan skupljati dijelove i nositi ih s polja kako bi sadili krtolu. Ogdenova obitelj je dolaskom na mjesto događaja ostala bez riječi. Ne samo što su začuđeni činjenicom kako se i dalje mogu pronaći ostaci aviona, nego i što je Burđelez odlučio jednu ovakvu priču spasiti od zaborava. Skoro sat vremena smo stajali na istom mjestu, tražeći dijelove aviona, ali većinom u šutnji… ‘Ovo je nevjerojatno. Osjećam poseban mir. Razmišljam što bi Ogden rekao da je ovdje’, priča nam Kathy, njegova kći. ‘Nemojte vjerovati ovom liku’, kroz smijeh će njen muž Ken. Svi su se složili da bi bio oduševljen radom i istraživanjem Burđeleza.
-Osjećam se nevjerojatno, a u drugu ruku tako smirujuće. Stajati ovdje 75 godina nakon nesreće… Da nije Antun počeo istraživati, priča bi se zaboravila. Sada će ju sve generacije znati – rekao je Ken. Osjećali su kako trebaju plakati, ali nisu. Bili su u ogromnom čudu. ‘Dirljivo, moćno i nevjerojatno’, ponavljali su cijelim putem natrag do obiteljske kuće Karamana gdje smo, zajedno s Amerikancima, dočekani kao da dolazimo u sebe doma.
Gdje je felna, a gdje – Waldo?
‘Možete li pronaći felnu na taraci?’, postavlja nam pitanje Burđelez. Opet se osjećamo kao da smo u filmu ‘Indiana Jones’. Felna aviona koju su Karamani pokupili, završila je kao grasta u kojoj se nalaze ortence. Ne možete zamisliti izraz na licima Ogdenove obitelji, ali ni naših… Ponovljena je i ista scena s rakijom prije 75 godina, a ovoga puta Amerikanci ju nisu odbili. Druženje kod dragih i gostoljubivih Karamana moglo je početi. Unuka Amanda Wild počela je pričati kako je prije godinu i pol dana primila poruku preko Facebooka od Antuna. ‘Imao je sve informacije, dokumente, i sve je izgledalo legitimno, no uvijek sam u takvim situacijama skeptična’, ističe.
Burđelez ih je kroz pripovijedanje i pokazivanje dokumenata počeo polako vraćati u 1944. godinu
-Izgledalo mi je kao sve varke na e-mailu u kojima se spominje nigerijski princ (smijeh). Nikad ne znaš, moraš biti pažljiv u ovom vremenu – sa smiješkom će Amanda kojoj je djed najveći uzor. Bio je profesor psihologije te ju je uvukao u taj svijet zbog čega se i zaljubila u ovu granu znanosti. – Nikada mi nije pričao o svom ratnom razdoblju. Kad sam bila mala, igrali smo poznatu igru ‘Where’s Waldo?’. ‘Tajmirao’ je za koliko ga mogu pronaći jer je imao teoriju da su djeca u tome uspješnija. Odrasli, naime, stvaraju mišljenje o nečemu bez da prethodno za to imaju adekvatan dokaz – govori nam Amanda. Nancy, udovica koja je s Ogdenom bila u braku 32 godine zaslužna je za davanje brojnih informacija Burđelezu o ratnim događanjima u kojima je sudjelovao njen Ogi. Dok smo s njome pričali o Ogdenovom profesionalnom putu, Vinka Karaman je donijela komadić svile plave boje od padobrana koju obitelj čuva od 1944. godine, a koju su dobili od Amerikanaca kao znak zahvalnosti.
-Svila je vrijedan materijal. Padobrani su bili ogromni pa su do 80-ih godina mještani od njih pravili svilene bluze, haljine, vjenčanice, čak i nošnje… Padobran je bio jako cijenjen, više od pištolja. Bio je kao vrsta zahvale i plaćanja za pomoć u nesretnim situacijama – priča Burđelez. Nakon rakije i pandišpanja, Karamani su nastavili s čašćenjem, a trpeza je odjednom bila ispunjena – od domaćeg pršuta, sira, svega blaga iz vrta. ‘Kathy, kupujemo kravu i počinjemo praviti isti sir’, kroz smiješak će Ken. Naše je druženje završilo u večernjim satima i jedva smo se natjerali uputiti doma. Jednostavno, riječ je o iskustvu kojeg nećemo zaboraviti, a još se više veselimo idućim istraživanja Burđeleza, inače prozvanog kao ‘Princa Konavala’.