Neposredno po dolasku predstavnika Vlade Republike Hrvatske i promatrača EZ u Cavtat 7. prosinca 1991. godine Miodrag Jokić je ministru Davorinu Rudolfu uručio kovertu u kojoj je bila poruka generala Strugara.
U toj poruci je po prvi put, nakon prvotnog potpunog poricanja napada i razaranja Grada, iznio interpretaciju po kojoj je samo jedna jedinica JNA samoinicijativno obavila pokret i otvorila vatru, te izrazio „svoje žaljenje“ zbog nastalog „incidenta“, obvezujući se kako će provesti istragu i utvrditi odgovornost. Prema svjedočenju Davorina Rudolfa, sastanak je počeo tako što su, zajedno s promatračem Per Hvalkofom, ustali od stola i stojeći oštro prosvjedovali zbog brutalnog napada na Dubrovnik. Koristeći Jokićevo ponovno izražavanje „žaljenja“, preuzeli su inicijativu i glasno diktirali tekst sporazuma, koji je na pisaćem stroju pisao ministar Ivan Cifrić.
KAKO JE ZAKLJUČEN SPORAZUM
U uvodnom dijelu navodi se kako su se „Vlada Republike Hrvatske i Vrhovna komanda Oružanih snaga SFRJ (u daljem tekstu JNA), u skladu sa sporazumom u Ženevi 23. 11. 1991. koji su potpisali Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i Savezni sekretar za narodnu obranu general Veljko Kadijević, složili da zaključe slijedeći SPORAZUM:
„1. Obje strane su suglasne da u cijelosti strogo poštuju prekid oružanih borbi na čitavom području općina Metković i Dubrovnik i da neće poduzimati nikakve oružane napadaje, ni bilo kakva kretanja prema protivnoj strani niti djelovanja na kopnu, na moru i sa mora te iz zraka. U tom cilju će odgovarajuće komande odmah dati precizna naređenja najkasnije do 18 sati 7. prosinca 1991. godine. Odmah će se imenovati zajedničke komisije za pojedine sektore koje će nadzirati provođenje ovog sporazuma… Uspostavit će se stalna veza između odgovarajućih komandi oružanih snaga (A na pregovorima samo dva dana ranije Jokić je tvrdio da Grad brane „ustaše i strani plaćenici“ koji moraju otići. op.a.) radi uzajamnog obavještavanja i hitnih intervencija u cilju ostvarivanja ovog sporazuma…“.
U daljnjem tekstu utvrđeno je i da se imenuju zajedničke komisije za nadzor provođenja ovog sporazuma, te uplovljavanje i isplovljavanje brodova iz luke Gruž uz prethodnu najavu i pregled tereta od strane JNA kao i uspostavljanje svakodnevnih brodskih linija Dubrovnik – Cavtat, Gruž – Mokošica – Zaton te otocima Koločep, Lopud, Šipan i Mljet. Strane su se usuglasile da otpočnu radovi na otvaranju prometnica, popravljanju dalekovoda između Stona i Komolca, kao i osposobljavanju rasklopnog postrojenja i vodovodnih instalacija u Komolcu.
Posebno je zanimljiva točka 2. u kojoj se kaže: „Radi osiguranja sigurnog i trajnog prekida oružanih sukoba u području Grada Dubrovnika i radi smanjenja napetosti, na objema stranama težit će postupno smanjivati oružane snage i sredstva. O tome će se strane uzajamno dogovarati i obavještavati o načinu i putovima smanjivanja oružanih snaga u gradu Dubrovniku i njegovu okruženju, a kod izmještanja snaga mogu zatražiti prisutnost promatrača Evropske zajednice.“
JOKIĆ IZGUBIO KONTROLU
Ovo je prvi put da predstavnici tzv. JNA tijekom pregovora ne traže „uobičajenu“ predaju naoružanja i odlazak branitelja iz Dubrovnika. Sporazum su u znak pristanka potpisali za JNA viceadmiral Miodrag Jokić, za Vladu RH ministri Davorin Rudolf, Ivan Cifrić i Petar Kriste, a za EZ promatrač T. B. Hvalkof.
U svojim sjećanjima Davorin Rudolf posebno opisuje ponašanje admirala Jokića, koji je samo jednom nakratko, dok su se redale točke u kojima se gotovo stalno navode obveze JNA, izgubio kontrolu i povišenim tonom pitao: „Armija ovo, armija ono, sve armija! A vi? Na što se vi obvezujete? Što će te vi da uradite?“. Nakon toga nastao je tajac, a budući je Jokiću bilo sasvim jasno da se nakon ovog posljednjeg barbarskog napada na Dubrovnik nalazi u iznimno teškoj poziciji, vrlo brzo se smirio dok su naši ministri nastavili diktirati tekst.
Napadom na Grad 6. prosinca neprijatelj je doživio, ne smo vojni, nego i odlučujući politički poraz. Herojstvom i žrtvom svojih branitelja i građana, Dubrovnik je Hrvatskoj donio prednost u međunarodnim odnosima i dao nemjerljiv doprinos njenom međunarodnom priznanju. „Tajna“ o načinu na koji je Grad odolio daleko nadmoćnijem neprijatelju, pobijedio ga i sačuvao svoju slobodu, krije se u snazi i zajedništvu branitelja i građana, te u stoljećima stvaranoj civilizacijskoj otpornosti i optimizmu, snazi duha i svijesti o svojoj vrijednosti i kulturi. Svjetsku javnost i njeno jače angažiranje na strani žrtve te obuzdavanje i kažnjavanje agresora, pokrenulo je razaranje spomeničke jezgre grada Dubrovnika koju je UNESCO 1979. na svojoj konferenciji CC–79/CONF.003 uvrstio pod rednim brojem 95. na listu zaštićene svjetske kulturne baštine (Decision 03COM XII. 46). Ni ta činjenica nije spriječila srpsko–crnogorske horde u pokušaju njenog osvajanja i uništavanja.
NEMINOVNOST PORAZA
Svjestan neminovnosti konačnog poraza, neprijatelj je sve do konca svibnja 1992., bez većih pomaka svojih snaga i jačih bojnih djelovanja nastavio držati Grad u blokadi, dok se težište njegovih osvajačkih planova seli na prostor Bosne i Hercegovine.
Sarajevsko primirje potpisano 2. siječnja 1992. godine između, s hrvatske strane ministra obrane Gojka Šuška, a ispred JNA generala Andrije Rašete, uz nazočnost posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a Cyrusa Vancea, označilo je kraj najteže faze Domovinskog rata. Ono je došlo u trenutku kad je značajno oslabila inicijativa srpskih snaga, a kad je Hrvatska vojska ojačala brojčano i organizacijski, te u naoružanju i opremi, pa je koncem 1991. imala oko 230 000 vojnika. Njegovim potpisivanjem stvoreni su svi potrebni preduvjeti za početak mirovne operacije UN-a u Hrvatskoj, tzv. Vanceov plan. Stoga, u Rezoluciji broj 727 od 8. siječnja 1992. Vijeće sigurnosti UN-a "pozdravlja potpisivanje sporazuma o modalitetima provođenja bezuvjetnog prekida vatre o čemu su obje strane postigle Sporazum 23. studenoga 1991. u Ženevi."
U narednom broju prisjetit ćemo se stradanja spomeničke baštine Dubrovnika 6. prosinca 1991. godine.