Početkom travnja 1992. godine, neposredno pred osnivanje Južnog bojišta, najveći i najosjetljiviji dio zapadnog dubrovačkog ratišta, područje od Bistrine do Glumine, držale su tri bojne 4. brigade ZNG sa zapovjednim mjestima u Imotici, Hotnju-Hutovskom i Hutovu.
Od 5. travnja, kada pristižu dijelovi 1. brigade ZNG, dolazi do njenog postupnog uvođenja u borbeni raspored i preuzimanja položaja od 3. bojne 4. brigade ZNG na području ispred Hotnja. Treća, a uskoro i 2. bojna 4. brigade ZNG dobile su položaje sjeverno od Popova polja koje je do tada držala 116. brigada HV. Ovo iznimno taktički opasno premještanje brigada unutar postavljene postojeće crte obrane, umjesto puno primjerenijeg nadograđivanja, izazvalo je opravdano nezadovoljstvo zapovjedništva 4. brigade. Na taj način stabilnost obrane bila je dodatno narušena, budući su sve postrojbe istodobno dobivale novu zonu odgovornosti, te im je trebalo određeno vrijeme za prilagodbu, upoznavanje prostora i učvršćivanje obrambenih položaja.
NAPADNA DJELOVANJA AGRESORA
Srećom, napadna operacija neprijatelja nije izvedena tih dana već otpočinje 11. travnja 1992. pritiskom na cijelu dužinu bojišnice. Kako je tek 4. travnja formirano IZM HRM u Pločama, a nedugo potom popunjeno časnicima 6. Operativne zone, ni ovo ojačanje nije moglo doprinijeti značajnijem popravku stanja na bojištu. Stoga neprijatelj, koristeći ove brojne slabosti, bilježi početne uspjehe u napadnim djelovanjima. Težište napada usmjerio je u prvom redu prema objektivno slabijoj obrani koju su na području Baćnika i Drenovca držale snage jedne bojne 115. brigade HV iz sastava TG-1, koje se povlače pred kombiniranim pješačko tenkovskim snagama. Obrana se učvršćuje dolaskom 2. samostalne satnije 4. brigade te ojačanja iz 114. i 113. brigade HV. Gotovo istodobno neprijatelj uspijeva potisnuti prema Glumini snage 3. bojne 4. brigade, a zauzima iznimno važnu točku Rujnicu tt. 722. Neprijateljski tenkovi i pješaštvo, među kojim su i niški specijalci, iz pravca Drenovca dolaze na prijevoj Stolove gdje je njihov proboj zaustavljen. Ubrzo je uslijedio i napad u kome neprijatelj, uz jaku topničku potporu uspijeva zauzeti položaje 1. brigade ZNG oko Gornjeg Drijena, te se crta stabilizira i utvrđuje od Radetića do Zelenikovca. U vremenu od 23. do 27. travnja, agresor je pokušao još jedan neuspješan prodor, nakon čega obrambene snage uspješnim napadnim djelovanjima vraćaju izgubljene dijelove crte, ovladavaju neprijateljskim uporištima Orlovim kukom, Čavaškom i Malom Gradinom.
U ovim teškim borbama, do prelaska u daljnja napadna djelovanja, naše snage imale su gubitke od preko 50 poginulih branitelja, od čega najviše u 1. brigadi koja je izgubila 25 svojih pripadnika. Uz stalne borbe i iznimno težak teren, vremenske prilike kao i premor dodatno slabe borbenu spremnost postrojbi, a posebno u 1. brigadi gdje se broj pripadnika pješaštva sposobnih za izvršenje predstojećih zadaća gotovo prepolovio, tako da su satnije brojile prosječno svega oko pedeset gardista. Neprijateljski gubitci, samo u pješaštvu iznosili su više od 140 poginulih, a ostat će zabilježeno, da ni poslije traženja Hrvatske vojske i putem međunarodnog Crvenog Križa, neprijatelj nije pristajao preuzeti tijela svojih poginulih vojnika.
SLOBODA DOLAZI
General Janko Bobetko, koristeći očiti pad morala agresora nakon pretrpljenog poraza 17. svibnja 1992. donosi odluku o otpočinjanju općeg napada na cijeloj bojišnici. Donošenju ovakve odluke, i pored trenutno nepovoljnog odnosa snaga, dodatno je doprinijela destabilizacija neprijatelja i njegovo napuštanje dijelova zauzetog prostora, izazvano pritiskom međunarodne zajednice. Naime, 18. svibnja bivša JNA, mijenja naziv u Jugoslovenska armija i najavljuje konačno napuštanje teritorija Republike Hrvatske. Temeljni cilj, navodnog prihvaćanja preuzetih obveza iz Vence-ovog plana, JNA je trebao omogućiti plansko izvlačenje snaga, uz učvršćivanje na novoj crti obrane koja bi joj omogućila uspješan nastavak pokušaja ucjena i trgovanja teritorijem Konavala i Prevlake, gdje još uvijek vidi mogućnost stjecanja izlaza na „srpsko more“.
Prelaskom u napadna djelovanja sa zadaćom deblokade Dubrovnika i izlaska na međunarodno priznate granice Republike Hrvatske general Bobetko je u potpunosti onemogućio ovakav neprijateljski plan.
Oslobađanje hrvatskog juga tako je postalo prva i najveća do tada poduzeta napadna operacija Hrvatske vojske u 1992. godini, omogućena herojskom obranom Dubrovnika. Prva gardijska brigada dobila je zadaću, nakon spajanja sa snagama obrane Pelješca, napredovati priobalnim smjerom prema Slanom i Zavali, a 4. gardijska brigada ostvarujući potrebnu dubinu prostora prodire rubom Popova polja prema Ravnom i Zavali. Pridružuju im se i pripadnici ONB-a Dubrovnik koji 21. svibnja oslobađaju Slano. U večernjim satima 26. svibnja, koristeći izvlačenje jedinica JA s prilaza Dubrovniku, 163. brigada izlazi iz Grada i prelazi u napadna djelovanja. Prva bojna zauzima Brgat i Župu dubrovačku a druga bojna ulazi u Osojnik. Na taj način Dubrovnik je ostao izravno ugrožen samo na prostoru od Golubova kamena do Ivanice.
Prilog:
Izviješće ZOD Dubrovnik, Zapovjedništvu Južnog vojišta od 27. svibnja 1992. godine, u potpisu brigadir Veselko Gabričević (MSP Dokumentacija)