„Gore“ društvene mreže i dalje, a nesumnjivo će još danima, post festum Međunarodnog dana žena. Muškarci su se, bome, natrošili: golemi buketi cvijeća, parfemi, večere uz svijeće… A i same žene. Organizirana druženja po restoranima, „napucane“ od glave do pete, uz živu glazbu, ples, delicije… I gradski kafići i klubovi potrudili su se svojski organizirati zabave koje slave sve vrline žena, majki, kraljica. Fotografija, što bi se reklo, za žurnala!
I sve su te objave popratile motivirajuće, inspirativne poruke, od kojih neke, moram priznati, pa koliko god mi zamjerile pripadnice, neću napisati slabijeg spola (a napisah), da se ne nađu uvrijeđene – već, eto, ljepšeg. Mada bi se tu mogli naći uvrijeđeni muškarci, ali tko njih šiša! Diskriminirali su žene stoljećima, pa što sad ako diskriminiramo mi njih?! (Sarkastična sam, valjda se podrazumijeva?!) A diskriminiramo! Nego oni to, makar je takav dojam, ne obadaju. Kontaju, valjda – nek’ se žene vesele, bit će i nama bolje!
Međutim, možda profesionalna deformacija, s obzirom na to da se u svom znanstvenom radu bavim ljudskim pravima, naročito diskriminacijom, uočavam je i ne mogu je prešutjeti, pa kome bilo krivo, kome pravo. Da ne bude zabune, s obje strane „medalje“ koju čini lice (žene) i naličje (muškarca). Ili obratno, kako vam drago!
Za čuveni „8. mart“ nema tko ne zna! A koliko vas, odnosno nas, pamti 19. studenoga? A tada je Međunarodni dan muškaraca. Kako smo ga proslavili? Ne pamtim da su restorani imali posebne ponude, kao ni da su kafići i klubovi organizirali zabave za pripadnike, opet neću napisati (a pišem evo) – jačeg spola. Ma kakvog jačeg kad žena drži tri kantuna kuće? Kakvog jačeg kad „iza svakog uspješnog muškarca stoji žena“? A iza svake uspješne žene stoji njezina sposobnost, valjda?! Što god, samo ne do Bog reći – muškarac!
U pravnoj teoriji i praksi uvriježen je laicima manje poznat termin koji se naziva „pozitivna diskriminacija“. Njegova općeprihvaćena definicija glasi: „Skup pravnih, političkih i socijalnih mjera radi favoriziranja članova socijalnih grupa koje su u društvu opterećene slabijim prilikama socijalnog napredovanja ili su na neki način izložene diskriminaciji.“
I da – žene su još uvijek, statistika na to ukazuje, manje plaćene od muškaraca, teže napreduju na društveno-hijerarhijskoj ljestvici zanimanja. Još uvijek su prisutne natruhe višestoljetnog patrijarhata pa, u vrijeme kad žene rade istu satnicu kao muškarci, kad dođu doma s posla, ON se umoran izvali na kauč i daljinski u ruku, a ONA kuha, pere, pegla, piše domaći… Ali opet – sve je kako se postaviš! A masa žena se očito ne zna postaviti pa čini kako je odgojena i kako se od nje očekuje.
Pa je li onda ova megalomanska proslava Dana žena određeni vid „socijalne mjere“ iz gornje definicije da se navedeno nekako kompenzira? Jedan dan. A sutradan opet po istome?! A ako ona zanjorga, on će reći: „Što izvodiš? Jesam te vodio na večeru, izbursao koliko love, parfem ti kupio, a znaš koliko košta cvijeće, e?!“ Ili pak: „Jesi tancala neki dan s prijama, tancaj danas po kuhinji!“
Neću udugo, stoga ću zaključiti citirajući prijatelja s kojim sam prodiskutirala navedeno rekavši kako ću napisati članak o diskriminaciji muškaraca akonto njihova dana, odnosno dana u množini, uzmemo li u obzir Dan muškaraca i Dan očeva. Kaže on: „Nama članak ne treba!“ Dakle, ne trebaju im ni ti posebni dani obilježeni znacima pažnje, poštovanja, nježnosti, proslave… Hmmm. Nisam se složila.
I u suštini moje je neslaganje ključni rezime. Kako ženama trebaju jednake plaće, jednaka mogućnost napredovanja na poslu i jednaki omjer u obavljanju kućanskih poslova, tako i muškarcima trebaju ti znaci pažnje, poštovanja, nježnosti, proslave… Jer po čemu bi to ženskost bila vrjednija od muškosti, a majčinstvo valoriziranije od očinstva?
Ako ćemo graditi društvo jednakosti i nediskriminacije, onda hajdemo to činiti na svim poljima, pa čak i ovim trivijalnim poput obilježavanja dana spolova ili roditeljstva. Do idućeg Dana muškaraca ima još mjeseci, ali zaokružite ga, drage žene, u kalendarima. A Dan očeva je uskoro, 19. ožujka!
Nadam se da će djeca u vrtićima i školama učiti o važnosti očeva jednako kao što uče o važnosti majki. Kao i da će ih, skupa s mamama, obradovati poklonima kao znacima pažnje i zahvalnosti jer postoje, jer se daju za djecu, obitelj i društvo. A da će taj isti nukleus (obitelj) i spomenuto društvo u cjelini nastaviti raditi na uklanjanju diskriminacije žena u područjima u kojima je ona i dalje prisutna.
I eto, tek tako, što bi u narodu rekli, može biti „vuk sit, a ovce na broju!“
