Ovog utorka, 10. lipnja u ‘osmoj’, Lerovoj lađi u Lazaretima, književnik, redatelj i novinar Davor Mojaš predstavio je svoju novu knjigu ‘Skroviti teatar’ koja donosi stotinjak njegovih dramskih tekstova i teatarskih minijatura. Djelo, koje je grafički uredila Nora Mojaš, objavljeno je u nakladi Društva dubrovačkih pisaca, a uz autora predstavili su ga Mariela Marković, Boris Njavro te glumice Studentskog teatra Lero: Jasna Held, Ksenija Medović, Zvončica Šimić i Dubravka Mrvelj.
– Teatar Davora Mojaša u ovoj knjizi, a i inače, kazalište je krhotina… To je mozaik složen nekom bezvremenskom kronologijom od edenske Cvijete Zuzorić do sutonskog Iva Vojnovića i elsinorskoga/lovrjenačkoga Hamleta! Sve riječi, sve bitne riječi što ih izgovaraju Mojaševi likovi, već su bile izrečene, međutim sada, vještim izmještajem u isti prostor, jedva primjetnom manipulacijom dobivaju nova značenja… – zapisao je u svom predgovoru akademik Luko Paljetak, a pročitala Jasna Hedl, članica ST Lero.
U ime izdavača Boris Njavro je podsjetio:
– Da nije Davora Mojaša, ne bi bilo Društva dubrovačkih pisaca i ova majica koju nosi je jedino što je dobio od Društva svih ovih godina! Dugo sam ga molio da nešto objavimo, rekao mi je: “Slušaj, kad dođemo do kraja, onda ćemo nešto objaviti!” Došli smo kraja i objavili “Skroviti teatar”. Čovjek je koji motivira svojom dobrotom, bio je nešto što se zove dobri duh Društva dubrovačkih pisaca svih ovih godina. Davor je čovjek koji je obilježio grad, teatar, novinarstvo, naše živote, moj posebno… Reći ću i da je žalosno da nema nikog iz kazališta i drugih ustanova… No, svi smo mi ponosni na Davora, a i on je ponosan što ima nas!
Kako nije mogla prisustvovati predstavljanju, najavljena autorica pogovora, Lade Čale Feldman, snimila se i poslala videozapis sa svojim osvrtom na djelo.
– Naizgled nepretenciozna forma dramskih minijatura koje tvore zbirku “Skrovitoga vrta” impozantnim se brojem svojih inačica zapravo nameće kao punopravni magnum opus Davora Mojaša, u svemu neobične, ali svejednako dosljedne pjesničko-teatarske pojave, bez čije je nepresušne kreativnosti danas nemoguće zamisliti dostojnu diskusiju o suvremenoj hrvatskoj dramskoj i inoj književnosti, a da iz nje ipak uporno iskače kao reklo bi se umnogome nerazgradiva iznimka – naglasila je.
– Sav od snova, skica, krhotina, opijen mirisom rinje metvice i bella luigije, začudan, zasanjan, erotičan i duhovit. To je Mojašev teatar, skriven i kad se otkriva, otkriven i kad se sakriva. Dopušta nam da ga sami domislimo, domaštamo, dopričamo. Mojaševa ili mojaševska poetika koju susrećemo posljednjih godina među njegovim teatarskim snatrenjima i u njegovim tekstovima, dobro poznata – ona je nostalgična, dozivlje neka vremena koja više nisu tu, miriše na prošlost, ponajviše ovu dubrovačku, sanjari o utihninama, zagledana je u nekoć i nekoć davno. Davor Mojaš ovom je knjigom jednoscenki doduše otplovio u dubrovačku povijest, ali opet samo kako bi je razbarušio, provjetrio, zagolicao je, dao joj erosa, krvi i mesa. I onda joj na dramskom koncu koji se često samo odmotava i iznova započinje dao novu hrid, punu osmijeha i čekanja, soli po koži, čempresa, čerošpanja i voska teatarskih svijeća koje nikad do kraja ne dogore… – navela je Mariela Marković.
– Knjiga je nastajala, nije nastala jučer ni prekjučer. Postoji nekoliko teatara u mojoj glavi, postoji moj, moj koji je dio mojih snova i buđenja. Postoji teatar koji gledam, gledam predstave kao i vi i imam sliku… I postoji teatar koji pišem, postoji teatar koji volim i koji stvaram, a to je Lero… Tu vladaju uzajamne empatije. A, gdje su ljudi od teatra? U teatru, gdje bi drugo bili! A ovo je “Skroviti teatar”… Neki kažu da je teatar komentar vremena, Milišić kaže da je teatar zelena livada s umjetnom travom… – zaključio je Mojaš te preporučio čitanje knjige u suton.
Ives Njavro