Novi predsjednik Društva turističkih vodiča Dubrovnik Marko Sjekavica, 36-godišnji diplomirani pravnik i muzeolog, koji se svojim stavovima na nedavnoj skupštini Društva nametnuo kao predvodnik nove generacije koja ima svoj pogled na problematiku vođenja, ali i turizam te život u gradu pod Srđem.
Zbog toga su ga njegovi kolege najprije delegirali kao svog zastupnika u radnoj skupini Ministarstva turizma vezano za temu vodičkih licenci te izmjene pravilnika i zakona, a potom je izabran i na odgovornu funkciju čelne osobe Društva. U razgovoru za DuList između ostalog odgovara može li se dobiti bitka za očuvanje županijskih vodičkih licenci, može li se od vođenja pristojno živjeti te dovodi u poveznicu vođenje, pravo i zaštitu baštine.
Kakva je trenutna situacija s rješavanjem pitanja županijskih vodičkih licenci?
Na prvom radnom sastanku u Ministarstvu turizma nismo došli do konkretnog zaključka, već smo dogovorili da ćemo pripremiti pismene prijedloge za novi pravilnik o priznavanju inozemnih kvalifikacija u turizmu te zakona. Trenutno usuglašavamo stavove. Za razliku od sastanka u siječnju, na kojem je sudjelovalo staro vodstvo dubrovačkih vodiča i gdje su mišljenja bila podijeljena, moram reći da se sad temeljno slažemo da treba zadržati županijske licence te zaštititi lokalitete, kao i da treba vodičima iz EU omogućiti pristup našem tržištu, ali pod nekim uvjetima. Uvijek ima iskrenja, posebno ako se problem ne rješava licem u lice, nego preko e-mailova. Međutim, idemo u dobrom smjeru i očekujem da ćemo na idući sastanak sljedeći tjedan doći s jednim prijedlogom za pravilnik i zakon. Razumijem da Ministarstvo može imati politički stav nezamjeranja Europskoj komisiji, ali smo mi kao struka dužni ući u taj konflikt. Nema garancija da ćemo uspjeti jer su pritisci veliki, ali sam optimističan.
Na kojim se točkama još uvijek usuglašavate?
Riječ je o tehničkim pitanjima, jer se u suštini problema slažemo. Jasno je da bi ukidanje županijskih licenci značilo da bilo tko, bez ikakve provjere znanja, može voditi grad. Također, slažemo se da lokaliteti kao što su Dubrovnik ili Korčula moraju ostati zaštićeni. Brusimo stav koji će biti održiv prema EU birokraciji, svojom terminologijom u skladu s EU direktivama. Mišljenje Europske komisije kako je EU jedno tržište na kojem bilo tko bilo gdje bez ikakvih kriterija može raditi prolazi u nekim profesijama, kao što su liječnici ili stomatolozi. Međutim, specijalist internist u Njemačkoj ne može biti specijalist neurokirurg u Hrvatskoj, baš kao što specijalist za dvorce Loire ne može voditi po Kneževom dvoru. Mi otvaramo tržište, ali ne smatramo da je uvođenje specijalističkog ispita u suprotnosti s europskim pravom. Optimističan sam, premda je riječ o ogromnom poslu koji se tiče sudbine naše struke. Uostalom, ovu priču preko EU komisije guraju veliki touroperatori, kojima je u interesu da za cijelu Dalmaciju imaju jednog vodiča na plaći u Njemačkoj, a ne više naših vodiča. Programi se ‘kroje’ po njihovim financijskim očekivanjima.
Kako gledate na dosadašnji rad starog vodstva, koje je imalo dosta svijetlih momenata, prije svega kroz odnos prema gradskoj upravi?
Riječ je o ljudima koji su godinama na volonterskoj razini vodili društvo. Puno su napravili dobrih stvari, posebno u pregovorima s Gradom Dubrovnikom. Međutim, do loma je došlo na pitanju licenci, jer je bivše vodstvo pristalo na stav Ministarstva turizma kako se ništa ne može napraviti. Ne ulazim u razloge takvog stava, ali je Dubrovnik kao najveće udruženje vodiča u Hrvatskoj, koje broji više vodiča nego sva druga udruženja zajedno, tim stavom dalo većinsku podršku Ministarstvu. A sve je rađeno netransparentno, jer je bivše vodstvo smatralo da nakon izbora imaju odriješene ruke. Kad sam na skupštini potegnuo to pitanje pokazalo se da se velika većina članstva ne slaže s njihovim stavom. Zato sam delegiran u radnu skupinu, a vodstvo udruženja je podnijelo ostavku. Nisam imao ambiciju biti novi predsjednik Društva, ali sam osjetio odgovornost.
S kojim idejama ste ušli u svoj mandat predsjednika?
Dosta je dobrog iz prošle uprave što treba nastaviti razvijati. Očekujem uskoro sastanke s gradskim pročelnikom te povjerenicom Vlade RH. Želimo nastaviti dobru suradnju, ali i uključiti Društvo u rad turističke inspekcije, kako bismo imali utjecaj na terenu i bili sigurni da se zakon i pravilnici provode. Nastavljamo aktivnosti koje se tiču vođenja, kroz predavanja ili neke nove stvari. Osim toga, imamo problem kurikuluma u situaciji hiperinflacije vodiča. U odnosu na neke druge zemlje EU u Hrvatskoj je broj sati za školovanje vodiča nedovoljan. Nažalost se to pretvorilo u vrlo unosan biznis jer su tečajevi postali jako skupi. Pored javnih ustanova kao što su sveučilišta javlja se sve više privatnih škola, gdje se nakon nekoliko tjedana polovično odrađenih tečajeva ‘štancaju’ licence, a kvaliteta takvih vodiča je jako slaba. Zato ćemo od Ministarstva tražiti veću ulogu Društva vodiča, kao i da se uvedu rigorozniji prijemni ispiti, odnosno traži neki stupanj obrazovanja. Pa jedan London ima proporcionalno gledajući manje vodiča nego Dubrovnik. Tražit ćemo da se obrazovanje produži na barem dvije godine, gdje će se u prvoj godini polagati opći ispiti, a u drugoj posebni dio s lokalitetima u županiji te praktični dio.
Je li biti vodič u Dubrovniku lukrativno zanimanje?
Nećemo se lagati, sigurno da jest. U vodičkom poslu se može pristojno zaraditi, ali je riječ o zahtjevnom i odgovornom zanimanju koje ima važnu javnu funkciju komunikatora. Nije floskula da smo mi svojevrsni ambasadori svoje zemlje jer turisti preko vodiča upoznaju povijest, baštinu i svakodnevni život lokalne zajednice. Baš zato trebamo zaštititi struku.
Što mislite o kurikulumu o Domovinskom ratu, što je posljednjih dana česta tema u medijima?
Riječ je o vrlo osjetljivom pitanju. Ne možemo dopustiti da se gostima serviraju tendenciozne informacije, već vodičima treba dati slobodu vođenja. Naravno da su neke informacije stvar opće kulture. Branitelji imaju interes zaštititi istinu o Domovinskom ratu, a braniteljske udruge su više nego dobro došle za suradnju. Ipak, moje mišljenje je da se ovo pitanje ne treba stavljati u prvi plan, jer mi se čini da je riječ o politizaciji pred lokalne izbore. Svakako nije dobro išta nametati, to me podsjeća na bivši sustav. Koliko god smo osjetljivi na rat, a i bili smo ratne žrtve, kurikulum treba gledati iz šire perspektive.
Kako provodite kontrolu nad onim što se tijekom vođenja govori?
Nažalost nema nikakve kontrole, a to je dio problema o nekritičnom ‘štancanju’ novih vodiča. To bi prije svega trebao biti interes ministarstava turizma i kulture, ali nažalost ide se u suprotnom smjeru.
Kako se dubrovački vodiči snalaze u velikim ljetnim gužvama?
Postoje kolege koji zbilja kvalitetno i posvećeno rade svoj posao, ali nemaju senzibiliteta za druge grupe. Trebamo bolje odgovoriti na izazov velike količine ljudi, posebno s cruisera. Kako ih što kvalitetnije provesti kroz grad, a međusobno se uvažavati. A svakodnevno se događaju nadvikivanja ili naguravanja na ulazu u muzeje, jer su grupe vremenski ograničene, kao na nekoj industrijskoj traci. U toj situaciji i Društvo vodiča treba preuzeti dio odgovornosti.
Što to konkretno znači?
Treba imati više pacijence, ali i dugoročno gledati prema odnosu Grada i Županije s cruising kompanijama. Predložio sam im da se ograniči broj cruisera, a da se potaknu druge grane bliske turizmu. Neka cruiseri imaju manju taksu, ako će kupovati proizvode lokalnih OPG-ova. Uostalom, zašto se rast broja turista doživljava kao znak kvalitete? Ne treba nam više turista, jer za njih nemamo uvjeta. Nemamo kapaciteta niti za ovoliki broj. Shvaćam da neki kolege, koji žive isključivo od vođenja, a rade za agencije, nemaju izbora niti razmišljaju dugoročno. A dugoročno će nas ova situacija dovesti do kraha. Grad to ne može podnijeti.
Kojem broju dubrovačkih vodiča je vođenje jedini izvor prihoda?
Nemam točan podatak, premda bi ga bilo zanimljivo znati. Znam da je riječ o značajnom broju.
Jedno vrijeme postojala je ideja o propisanom smjeru i pravcu vodičkih tura. Je li to način kako riješiti nered na Stradunu?
Osobno sam protiv toga. Treba biti reda, a vodički red treba biti usklađen s ugostiteljskim redom, brojem stolova ili štandova, načinom korištenja javnog prostora. Ali zadavati obavezne rute dokida slobodu profesije, kao i kvalitetu vođenja.
Što mislite o ograničenju broja posjetitelja u povijesnoj jezgri?
Grad nije muzej ili spomenik, zatvoreni prostor u kojem ne žive ljudi. Osobno sam protiv toga jer ograničavati pristup na bilo kakav način nije dopustiv. Postoje vodiči koji to podržavaju, ali po meni to nije dobra ideja. Problem je nastao pet koraka prije, u trenutku dogovora broja cruisera. S druge strane, riskiramo tužbe posjetitelja koji su platili posjet povijesnoj jezgri, a spustili smo im rampu. Uostalom, već sad naplaćujemo ulaz u Grad kroz taksu autobusima na Pilama. S druge strane, Grad odumire, ljudi iseljavaju, a raste broj apartmana. Čekamo sad rezultate analize Zavoda za obnovu Dubrovnika, da vidimo koliko ljudi stvarno žive u povijesnoj jezgri. Hoćemo li postati Las Vegas, Disneyland, neki grad iz japanske anime kojem su stanovnici duhovi.
Završili ste pravni fakultet. Radite li kao pravnik ili je vodički posao prevladao?
U sklopu obaveza u Društvu vodiča direktno se bavim pravom, ali to nije grana prava koja me zanima. I dalje radim u području međunarodnog prava, međunarodnog humanitarnog prava i kaznenog prava. Nastavio sam suradnju s organizacijama s kojima sam prije surađivao na problematici ratnih zločina, procesuiranja ratnih zločina te uništavanja baštine u ratnim sukobima. U tijeku je projekt novinske agencije Sensa, koja je jedina pratila sva suđenja za ratne zločine u Hagu, a tiče se teme uništavanja kulturne i prirodne baštine kao oružja u oružanom sukobu, što je jedan od modaliteta ratnog zločina. Završio sam muzeologiju te sam se bavio temama uništavanja baštine u ratnim sukobima pa sam se uključio u projekt. Završio sam postdiplomski studij iz međunarodnog prava, gdje sam se bavio primjerom Palmire u Siriji i uništavanja svjetske baštine pod zaštitom UNESCO-a u sklopu sukoba.
Kako biste povezali Dubrovnik i Palmiru?
Namjera je u oba slučaja bila ista: uništiti baštinu, izbrisati javno sjećanje koje ta baština utjelovljuje, kako bi se pobijedilo drugu stranu. Dubrovnik je imao sreću u nesreći da se nalazio u Europi, a u Palmiri sukob traje i dan danas. Kao da nemamo dovoljno senzibiliteta kad se to događa negdje daleko. Na suđenju u Hagu general JNA Pavle Strugar je izjavio ‘koga briga za zidine, izgradit će se još starije i ljepše’. To je taj isti zločinački i rušilački mentalitet. To je sve, naravno, povezano s vodičkim poslom. Posjetitelji žele znati zašto je netko uništavao Dubrovnik i tu se slažem s braniteljskim udrugama da o bitnim informacijama mora postojati konsenzus. O ‘paljenju guma’ možemo kao vodiči govoriti isključivo kao o nakaradnoj ratnoj propagandi, a ne točnoj informaciji. Premda se i to može dogoditi u lošem sustavu obrazovanju vodiča. Možda će netko iz susjedstva jednog dana na Stradunu tendenciozno tu priču ‘prodavati’. Zato moramo zaštititi svoju struku te uvesti kontrolu na terenu.
Ističe li Dubrovnik dovoljno svoje ratne rane? Ili se sve svodi na dvije informativne ploče na ulazima u povijesnu jezgru te uličnu izložbu pred kućom Iva Grbića?
Ratna baština je itekako važna, kako bi nas podsjetila kakve su se strašne stvari ovdje događale. Mlađe generacije nisu doživjele rat, a možda imaju iskrivljen stav prema tim događanjima. Dubrovnik je kroz povijest imao element Feniksa, trenutak obnove, nakon potresa i ratova. Dobro je da se grad nakon rata brzo obnovio, velika većina tih rana je sanirana. Ratne rane su još uvijek prisutne na suptilan način. Na fasadi Svetog Spasa ili Katedrale, tragovi gelera koji su možda namjerno ostavljeni kao ožiljci. Uz to, imamo Spomen sobu branitelja Dubrovnika u Sponzi, gdje se kod gostiju osjeti zastoj žamora, poštovanje prema žrtvi tih mladića. Ili Muzej Domovinskog rata na Srđu, za kojeg mislim da se nije smio ograničiti samo na zadnji rat, premda je nama on najbolniji, već je trebalo donijeti ideju ‘Libertas’, slobode, gdje je grad od vremena Republike do danas preživio sve pošasti koje su ga pogodile. Većina povijesnih muzeja danas ponavlja istu grešku iz starog režima: pokušava se nametnuti pravovjerje, što prelazi u karikaturu. A o antifašizmu više nećemo pričati, poticati pitanje obnove Kršinićevog spomenika borcu na Trgu oružja. To je sve trebalo povezati, jer su borba u Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu bile protiv istog fašizma. To je propust države i grada, što nisu prepoznali nit koja bi vodila unifikaciji prema svima koji dolaze.
Zaštita ljetnikovca Gundulić
Mentalitet uvjetovan profitom
Moja none se rodila i živi u ljetnikovcu Gundulić u Gružu, a prije nekoliko dana u njemu je proslavila 92. rođendan. Cijelo područje ljetnikovca je devastirano još u 30-im godinama prošlog stoljeća, kad su na području današnje place i peskarije niknuli magazini, a ribnjak identičan onom u Sorkočeviću zatrpan. Premda moja obitelj nije bila vlasnik, još tada se moja pranone kao građanka Dubrovnika sudskim putem borila protiv toga, ali nije uspjela. Nedavno su mi u ruke došli ti fascinantni spisi sa suda i njezini gorljivi govori. Danas smo u 21. stoljeću, s istim mentalitetom uvjetovanim isključivo profitom. Kad je pravomoćno osuđeni bivši gradonačelnik Andro Vlahušić krenuo u projekt izgradnje najprije parkinga pa ceste kroz renesansni vrt tog ljetnikovca, to sam doživio ne samo kao osobni napad, već i kao napad na baštinu. Pokojni Bruno Šišić je tada istupio i napisao elaborat o važnosti tog renesansnog vrta. Utvrdio je da se potpuno zanemaruje baštinski aspekt, a Grad ga ima obvezu zaštititi kao zaštićeno kulturno dobro. Danas je to prostor ‘porto franco’, gdje se kamene kolone lome i iznose, a ako želimo može biti mjesto okupljanja, park u kojem će se ostaci konzervirati ili obnoviti, a u mogu se održavati javni programi. Rješavati problem prometa uništavanjem baštine mi je neprihvatljivo.
Vodiči izvan EU
Zaustavite Azijce!
Vodiči iz Azije su poseban problem. Oni su nezakoniti i gotovo svakodnevno ih zaustavljamo na ulici. Riječ je o ogromnom tržištu, to su ljudi koji jako puno putuju. A imaju tendenciju da ne uzimaju lokalnog vodiča. Problem je što naše inspekcije ne rade svoj posao, a mi vodiči nemamo nikakve ovlasti, nego kao građani ukazujemo na taj problem. To se odnosi i na ostale zemlje izvan Europe.