‘Kolenda u Dubrovniku’ edukativno je predavanje koje je u Kneževu dvoru u utorak održala prof. Jelena Obradović Mojaš.
Prvi spomen kolendavanja vezuje se uz Dvor i kneza kojeg su na Badnju večer odnosno Staru godinu, pohodili pomorci. Najstariji podatak o tom običaju dopire iz Prve knjige Statuta grada Dubrovnika iz 1272. No prema odredbama u statutu kolenda se spominje kao starinski običaj, čime se naslućuje kako je ova tradicija i prije postojala, prije samog kodificiranja u statutu. Kao čestitarska pjesma, kolenda je duboko uronjena u blagdanski pejzaž Dubrovnika.
-Specifičnost i ljepota kolendavanja je da je to običaj koji je iznesen do vremena u kojem jesmo. Zaista predstavljaju lijepi oblik kulturnog proizvoda suvremenog Dubrovnika. Kolende su jedan besprijekorno optimističan, vedar medij komuniciranja – prepun dobrih želja. Prebiru lijepe mislu, i onda kad se šalimo i onda kad su rubno satirične kakve su bile nekada. No, u suštini to jedan medij dobrih želja pronošen iz dalekog srednjovjekovlja do danas – ističe profesorica. Kroz povijest su se kolende mijenjale. Riječ je o formulaičnim stihovima koji su, kako kaže, plutali kroz stoljeća. Primjeri dobre prakse mogu se naći u samoj urbanoj matrici, naglašava Obradović, ali isto tako i u izvangradskom području ‘ta uzajamna prožetost i protapanje’.
– Mi ne možemo pouzdano znati, kad se u 13. stoljeću pojavljuje prvi spomen kolendi u historiografiji, jesu li se one zapravo pjevale – ističe. Ali se zna kako se čestitalo i kako se pronosila dobra energija. Prvi je spome,n koje je osobno pronašla, odnosno stihove, onaj iz 16. stoljeća u kojem se također može pronaći nasljedstvo Držića, a njemu su primjerice značile kite cvijeća. Dakle, kroz stoljeća su kolende u dugoj povijesti imale svoje drugosti. Nisu značile samo pjesme.
-Značile su i ukrase. Kolenda je danas u Primorju jedan lijepi svežnjić ambijentalnog bilja i smokava na kimici maslinove grančice – naglašava. No, ipak je najkontinuiranija nit kolende čestitarska pjesma i poslanje. U Detti iz 1543. godine spominje se kako su pjevači kolende imali i honorar. To je pouzdan znak da su kolende bile od vlasti dopušten ‘ispuh’ puka i vlastele. Kolende i kolendavanje bilo je ipak nadgledano od Republike. Vodilo se računa kako se kolendava i tko koga vrijeđa. Uoči kolendavanja postojale su kancelarije u kojima su se prijavljivale tužbe.
Nekad su kolende prekoračile granice one razigranosti. Pa tako u odredbama imamo zabrane kolendavanja kad se opisuju kao nepristojan pjev. U 1550. godini Malo vijeće je donijelo odluku o zabrani pjevanja, a kazna je čak bila i zapljena odjeće. Medu kažnjenima je bio i – Nikola Božidarević.
Vidljivo raslojavanje kolendi je donijelo 18. stoljeće u kojem je, zbog svog zabavljačkog i komunikacijskog aspekta, zaživjela i kao vrlo popularan pjesnički oblik. Od tada, pa idućih dvjestotinjak godina, uz tradicijsku kolendu istodobno je postojala i umjetnička kolenda, koju su kao književnu vrstu prakticirali i značajni pisci, osobito oni s kraja 18. i sredine 19. stoljeća. Inačice kolendarskih tekstova i formulaičnih predložaka pretapale su se iz književnosti u folklor i obratno, a ta je pojava oprimjerena i potvrđena u arhivskoj građi i ostavštini dubrovačkih kroničara. Postojali su autori i reproduktivci, no i jedni i drugi bili su vrlo popularni. U 20. stoljeću pjesnička (umjetnička književna) kolenda nestaje, a ostaje folklorna, tradicijska, njegovana i danas. U suvremenom Dubrovniku kolende su markeri živuće tradicije, a neupitna odanost folklornoj kolendi uoči Božića i Nove godine, Grad i okolicu čini prostorom čuvanja, uporabe i svojevrsne provjere višestoljetne prakse, u kojoj je svaka (pra)izvedba ujedno nova kreacija. Za nadati se da će spoznaja o dubrovačkom kolendarskom naslijeđu arhaičnih radnji i instrumentarija, jednom biti prepoznata u kulturnom krajoliku zaštićene nacionalne nematerijalne baštine.