S nestrpljenjem se iščekuje večerašnja premijera „Medeje“ na Lovrjencu u sklopu programa Dubrovačkih ljetnih igara. Očekivanja su velika, naročito uzme li se u obzir činjenica da je predstava nastala pod redateljskom palicom jednog od deset najboljih kazališnih redatelja njemačkog govornog područja u ovom tisućljeću, svjetski poznatog i priznatog Martina Kušeja. Ova je dramska predstava stvarana u koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara, Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu i Slovenskog narodnog gledališča u Mariboru. Osim večeras, ovu suvremenu i provokativnu interpretaciju antičkog mita festivalska će publika imati priliku gledati 28., 29., 30. i 31. srpnja, a predstava će svoj put nastaviti u Rijeci, Mariboru, Varaždinu… Više smo saznali kroz razgovor sa samim redateljem Martinom Kušejem.
Kako su tekle pripreme za izvedbu „Medeje“ pod Vašom redateljskom palicom?
Moj tim i ja smo proveli tjedan dana u Dubrovniku pripremajući „Medeju“ na Lovrjencu. Probe su protekle sjajno i osjećamo se vrlo ugodno. Ovaj festival ima svoju magiju i vrlo smo ponosni što ćemo predstaviti našu predstavu upravo ovdje.
Medeja je jedan od antologijskih likova svjetske literature, uprizorena toliko puta… Kako je Vi predstavljate, odnosno koji ste joj „pečat“ Vi dali? Njoj kao liku i predstavi u cjelini.
Priča o Medeji me oduvijek fascinirala. Njena sudbina je u rangu sa ženama poput Elektre ili Salome, prije svega zato što s njima zavirujemo u ponore ljudske duše, koji se odvijaju daleko izvan našeg razumijevanja i naših racionalnih obrazaca objašnjenja. Medeja inspirira i zbunjuje, jedna je od najkontradiktornijih figura u grčkoj mitologiji i ostaje misterij unatoč svim pokušajima interpretacije. Euripid je u svojoj priči ostavio svijet s likom ubojice djeteta, a brojni autori su više puta reinterpretirali njezin lik, prikazujući je kao iscjeliteljicu, svećenicu, očajnu ljubavnicu i morbidno ljubomornu, kao spletkarošku izdajicu i spletkarošicu. Nema sumnje da sam isključivo usredotočen na utjecaj i neizbježan učinak priče o Medeji. Napustiti našu predstavu, a da niste istinski pogođeni i duboko dirnuti, neprihvatljivo mi je.
Kakav je osjećaj kada se predstava radi u koprodukciji? To svakako ima svoje prednosti, a moguće i izazove koje takav način rada donosi?
Koprodukcija između slovenskog i hrvatskog kazališta, s njemačkim redateljskim timom, engleskim tekstom Simona Stonea u kontekstu grčke mitologije – tu se ostvaruje moj san o istinski interkulturalnom kazališnom radu. Naravno, ova mješavina mnogih jezika i različitih stilova rada zahtijeva puno truda – ali trenutno je ovaj rad vrlo skladan i svi smo se međusobno inspirirali svaki dan.
Glavnu ulogu povjerili ste Heleni Minić Matanić. Zašto je izbor “pao” baš na nju?
Helena je divna glumica s kojom se razumijem praktički pogledom – to je vrlo rijetka i prekrasna konstelacija za redatelja. Prije toga sam pogledao nekoliko mogućih glumačkih postava, ali kad sam upoznao Helenu bio sam potpuno uvjeren.
Trenutne okolnosti u našoj zemlji i svijetu općenito, posebno rastuća ksenofobija, čine Medeju, koja je uvijek aktualna, još aktualnijom. Kako se Medeja u današnjem društvu podudara s Euripidovim? I kako se, ako uopće, razlikuje?
Naravno, Mdeja se bavi aktualnim pitanjima migracije, identiteta, doma, podrijetla, stranog i neželjenog… Uloga stranog autsajdera upisana je u lik – ali pokušavam to sagledati u širem kontekstu. A taj kontekst se kreće od psihološkog stanja moderne, suvremene žene do velike mitološke dubine i tajanstvenosti Medeje.
Dovodite u pitanje okrutne mehanizme svijeta u kojem živimo, „Medejinu drugost“, njezin položaj u društvenom i političkom smislu. Do čega su Vas ta pitanja dovela?
Dva Medejina sina ovdje su posebno važna, jer ilustriraju osjetljivo područje percepcije svih napetosti između njihovih roditelja, ali i u njihovom društvenom okruženju. Prikazuju video pun neukrašenih i uznemirujućih slika koje odmah utječu na zonu koja neizravno može biti i odraz same Medeje/Ane. Više nisu jako mladi i nevini kao u Euripidovom originalu, nego u svom stanju adolescencije već i sami nepredvidivi. Psihološke deformacije njihove okoline i obitelji već su se upisale u njihove duše.
Vaša Medeja je suvremena i provokativna reinterpretacija antičkog mita. Istražujete teme egzila, osvete i društvene osude „kroz snažan vizualni i emocionalni izraz“. Kakve reakcije očekujete od publike? Razmišljate li uopće o njima ili ste jednostavno vođeni svojim umjetničko-logičkim razmišljanjem i intuicijom, bili potpuno posvećeni stvaranju i o tome ni ne razmišljate?
Zapravo, svaki bi se gledatelj trebao prepoznati u brojnim radikalnim, a ponekad i doista monstruoznim aspektima ove žene. Još uvijek vjerujem u strast i veliku emocionalnu moć kazališta, možda čak i u svojevrsni katarzični učinak… Liku i priči poput Medeje ne možete pristupiti s vrstom bešćutnog, razočaranog i dekonstruktivističkog kazališta koje je trenutno u modi.
Foto: Mankica Kranjec Ducheyne/DLJI