Dubrovačka publika s nestrpljenjem iščekuje predstavu „Sretni dani“, nastalu u koprodukciji Kazališta Marina Držića i Kazališne družine STUDIOCHEKHOV iz Zagreba. Riječ je o uprizorenju djela Samuela Becketta u kojem igraju Maro Martinović i kazališna i filmska glumica, ujedno umjetnička voditeljica StudioChekhov-a, Suzana Nikolić.
Premijera je u Bursi ovaj petak, 20. veljače, a reprizne izvedbe u subotu i nedjelju, 21. i 22. veljače. Prigoda je ovo bila za razgovor sa ženom koja je, uz ravnatelja Kazališta Marina Držića Paola Tišljarića, najzaslužnija za postavljanje ovog djela na daske našeg teatra.
O čemu se radi u „Sretnim danima“?
Beckett govori o ljudskoj potrebi da, unatoč svemu, pronađemo smisao i nadu. Lik Winnie, zakopane žene, simbol je ljudskog bića koje je ograničeno okolnostima, ali se riječima, ritualima i sjećanjima grčevito drži vlastita identiteta. Ta zakopanost može se čitati i kao slika ljudskog života općenito – svi smo na neki način ograničeni okolnostima, ali većinom i dalje pokušavamo živjeti.
Odnos Winnie i Willieja, dvije jedine dramske osobe u komadu, izuzetno je važan. Winnie je optimistična, praktična žena koja, unatoč tome što se ne može kretati, pokreće svakodnevicu i održava život oko sebe, iz trena u tren. Dok je Willie spor, govori malo i gotovo se ne miče.
Između njih postoje krajnosti kakve prepoznajemo i u životu: aktivno i pasivno, riječ i šutnja, pokret i nepokretnost. Beckett njihov odnos prikazuje s vrlo suptilnim humorom.
Ovo je ujedno komad otvoren različitim tumačenjima. Gledano iz današnje perspektive, u njemu ima i nečeg gotovo apokaliptičnog, ali unatoč tome ne završava pesimistično. U našoj interpretaciji, iznad svega, govori o ljubavi – o jednoj vrsti savršenstva ljubavi unutar nesavršenosti života.
Zašto je ta tema danas posebno aktualna?
Smatram da je tema smisla i nade danas posebno aktualna jer ljudi, čini mi se, sve teže pronalaze i jedno i drugo. Živimo u vremenu velike izloženosti informacijama, najčešće negativnima, i u vremenu u kojem su ljudi, unatoč prividnoj povezanosti preko interneta i pametnih telefona, zapravo sve otuđeniji.
U komadu „Sretni dani“ postoje samo dvije osobe koje gotovo da nemaju mogućnost stvarnog kontakta. Nitko ih ne posjećuje, a jedini prolaznici koji se pojave samo kratko zastanu i nestanu. Winnie i Willie su blizu, a opet daleko – jedva da se vide, a potreba da budu viđeni i prepoznati jedno od drugoga postaje ključna. Upravo je ta potreba za susretom i priznanjem drugoga bila i nama važna u radu na predstavi.
Te situacije preispitivali smo kroz ritam predstave, kroz stanke koje su ponekad neobično duge, kroz repeticije fizičkih radnji, kroz čekanje odgovora – i nedobivanje odgovora – kroz tišinu i šutnju. Beckett u takvim trenucima otvara i vrlo duboke, gotovo filozofske poglede na život. Ono što je meni kao glumici bilo osobito dragocjeno jest veliki raspon suprotnosti koji postoji u komadu: svjetlo i tama, optimizam i pesimizam, riječ i tišina, dan i noć.
Čini mi se da je danas posebno aktualan i jedan drugi sloj komada – odnos čovjeka i prirode. Na prijedlog scenografkinje i kostimografkinje Ane Savić Gecan scenografija naše predstave sastoji se od otpada, od smeća koje prekriva zemlju u kojoj je Winnie zakopana. Bilo je zanimljivo da su ljudi iz kazališta u Dubrovniku u tom prizoru odmah prepoznali stvarnost – prizore smeća koji se nakon juga nagomilaju u luci. To nas podsjeća na nešto što više nije samo metafora: svijet koji zatrpavamo otpadom doista može jednog dana zatrpati i nas.
Predstava na neki način propituje i našu predodžbu sreće?
Da, i to vrlo izravno. Danas se često čini da sreću povezujemo s onim što nemamo. Ako nam nešto nedostaje, vjerujemo da će nas upravo to učiniti sretnima, ali ti trenuci, i kad dođu, često vrlo brzo prođu i ponovno ostaje osjećaj nezadovoljstva. Kao da ne uspijevamo zadržati kontinuitet sreće.
Kod Winnie je predodžba sreće drugačija. Ona svoju sreću gradi iz trenutka u trenutak, iz svega što postoji oko nje i u njoj. Već sam čin buđenja za nju je razlog da kaže: „Još jedan divan dan“, a trenuci u kojima Willie odgovori na neko njezino pitanje, nakon duge šutnje, za nju su vrhunci sreće.
U isto vrijeme, kod nje se mijenja i odnos prema vremenu. Granice između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti postaju fluidne, a sreća prestaje biti nešto što dolazi izvana i postaje nešto što se održava iznutra, unatoč svemu. Možda je upravo u tome velika razlika između Winnieine i naše suvremene predodžbe sreće.
Nudi li predstava odgovor na pitanje kako se nositi sa strahom od nepostojanja?
Možemo se najprije zapitati što je zapravo strah od nepostojanja – je li to strah od smrti ili strah od gubitka svijesti. Winnie se, čini mi se, upravo protiv toga bori.
U drugom dijelu komada ona doslovno nestaje pred našim očima, ali se ne predaje. Drži se svega što joj je preostalo – svojih osjetila, svojih opažanja, svojih misli i svojih riječi. Kaže da još nije izgubila razum, i upravo ta svijest postaje njezina najveća snaga.
U tom smislu možda se može reći da predstava nudi jedan odgovor: da se ne prestajemo boriti, da ostanemo prisutni u svijetu koliko god možemo i da se ne predajemo dok god imamo svijest, sposobnost govora i mogućnost da opažamo život oko sebe.
Zašto ste se odlučili upravo za ovaj komad?
Moj odnos s tim komadom traje već desetak godina, ali se intenzivirao prije nekoliko godina, kada sam se nakon pandemije vratila u Kinu i morala proći strogu petnaestodnevnu karantenu. Bila sam potpuno izolirana i tada sam, imajući „Sretne dane“ sa sobom, počela snažno razumijevati Winnien svijet – taj osjećaj zatvorenosti i života iz trenutka u trenutak.
Sam projekt nastajao je gotovo dvije godine i odvijao se u nekoliko faza. Redateljica Cintija Ašperger i ja u početku smo se intenzivno bavile jezikom. Napravljen je i novi prijevod koji potpisuje Vlatka Valentić, a kako smo imale privilegij raditi na predstavi kroz dulje razdoblje, to smo imale priliku dublje ulaziti u Beckettov svijet „Sretnih dana“.
Osjećam veliku zahvalnost svima koji su pomogli da se projekt realizira: scenografkinji i kostimografkinji Ani Savić Gecan i njezinoj asistentici Ozani Gabriel Lukendi, Ivanu Marušiću Kliflu koji je oblikovao video projekcije, te Aleksandru Čavleku, oblikovatelju svjetla. Veliku podršku pružili su i Gradski ured za kulturu Grada Zagreba, Ministarstvo kulture i medija, JANAF te Kazalište Marina Držića i ravnatelj Paolo Tišljarić.
Kako je bilo ponovno igrati s Marom Martinovićem?
Maro je moj dugogodišnji kolega. Zajedno smo ušli u angažman Zagrebačkog kazališta mladih 1991. godine, igrali brojne predstave i godinama bili partneri na sceni, tako da među nama postoji povjerenje izgrađeno još u mladosti.
Jako sam zahvalna Maru što se priključio timu „Sretnih dana“, jer bez njegova Willieja nema ni moje Winnie. Upravo kroz probe i građenje našeg odnosa između njih dvoje i moje razumijevanje Winnie postalo je dublje. Ulogu je prihvatio vrlo nesebično, ne mjereći je količinom teksta, nego onime što ona znači u cjelini komada. I moram reći da sam zaista sretna što smo se ponovno susreli na sceni.
Već desetljećima radite s tehnikom Mihaila Čehova. Kako vam pomaže u ovom komadu?
Tehnika Mihaila Čehova temelji se na radu s imaginacijom, gestama, energijom tijela i psihofizičkom transformacijom. Unutarnji ili vanjski impuls transformira se kroz psihološku gestu u scensku energiju i ekspresiju prožetu unutarnjim životom lika.
U „Sretnim danima“ to je posebno važno jer je fizičko kretanje vrlo ograničeno, pa se unutarnji svijet mora prenositi kroz suptilne promjene glasa, pogleda i ritma. Već se gotovo trideset godina bavim tom tehnikom i kao glumica i kao pedagog, i ona je za mene neiscrpan izvor inspiracije.
Što vas danas najviše motivira?
Radoznalost. Mislim da je ona ključna za glumačku profesiju. Gluma je za mene stalno istraživanje i, dok god postoji osjećaj da se može ići dalje, dublje i iskrenije, postoji i motivacija. Upravo ta mogućnost da stalno iznova učim i otkrivam ono što još ne znam čini ovaj posao živim.
Kakav je vaš odnos s Dubrovnikom?
Dubrovnik mi je posebno drag, pogotovo zbog dugogodišnjih iskustava na Dubrovačkim ljetnim igrama. Vežu me brojna sjećanja na predstave koje sam ovdje radila, osobito na Grižulu, koju smo igrali tri godine u parku stare bolnice.
Ipak, možda ga najviše volim izvan sezone, u mirnijim razdobljima, kada Grad diše sporije i kada se može osjetiti njegova posebna atmosfera. Svaki put kad ga ugledam, zastane mi dah – ta ljepota i energija za mene ostaju čudesni.
Redovita ste profesorica na Akademiji dramske umjetnosti. Kako je raditi s mladim glumcima?
Rad s mladim glumcima uvijek me veseli jer donose svježinu, otvorenost i veliku energiju za istraživanje. Osim tehnike, nastojim im prenijeti koliko su važni disciplina, odgovornost i sposobnost slušanja, jer upravo iz toga nastaje prava komunikacija na sceni.
Pritom ih podsjećam koliko je proces važniji od brzog rezultata, koliko je važno razvijati povjerenje u sebe, strpljenje i vlastitu intuiciju. Potičem ih da mnogo čitaju, da se obrazuju i da vjeruju u to da će ih prave uloge pronaći, jer gluma je dug put koji traje cijeli život.
