Politika je po svemu sudeći uspjela uništiti zdravstvo. Uništava ga i dalje. Slušam i mlade lječnike, i studente medicine što pričaju. Užasnuti su pred profesionalnim izazovima koji ih čekaju, duboko svjesni vlastite nepripremljenost.
S namjerom, kao što to uvijek kod mene biva, a valjda i kod drugih, ali možda toliko ne primjećuju, spojio me život s liječnicom, rodom iz Sućurja na otoku Hvaru, onog istog u koji je prije mjesec dana došla raditi liječnica iz Makedonije, koja se javila na natječaj za posao obiteljskog liječnika nakon što se nitko dulje vrijeme nije na njega javljao. Nije privukla nijednog Hrvata ponuđena plaća, smještaj i bonus od 50 tisuća kuna godišnje, što izgleda privlačno na prvi dojam. Na drugi nije Bog zna što. Prema mojem izračunu to bi bilo oko 12 tisuća kuna mjesečno koliko možda dobije na ruke uračunavši i bonus. Znam, jer kalkuliram kolika je moja mjesečna plaća na ovom radnom mjestu umanjena za doktorat, i dodavši njezin bonus po mjesecu ispada gornja cifra. Zašto se nitko iz Hrvatske nije javio na natječaj? Zato jer se nema tko javiti, kao prvo, a onaj koji bi eventualno promišljao zna da i više od toga, vjerojatno i lakše, može zaraditi bilo gdje na kopnu uz uvjete koji su kudikamo bolji. Povod da ovo pišem suze su te liječnice, rodom iz Sućurja na Hvaru, koje su se pojavile kada je priznala meni, i prisutnima u okupljenom društvu, kako je ona po svojem pozivu (od gore?) liječnik, ali je od bavljenja liječničkim poslom (radi kao predstavnik u farmaceutskoj kompaniji u Splitu) morala odustati nakon bezbroj ponižavajućih razgovora za posao, godina provedenih po zamjenama i iščekivanja da će ju netko zaposliti, i konačno odlučila da je kranje vrijeme da odraste i počne zarađivati za život. Objesila je stetoskop na klin i postala trgovački putnik. Kroz zamagljene oči priznaje da ipak vozi liječničku torbu u poslovnom automobilu, i stetoskop u njoj, jer ona je liječnik.
Cijelim svojim bićem. Priča kako se jadno osjećala na razgovoru za posao, kada ju je u istoj prostoriji s petnaestak kandidata za jednu specijalizaciju, kao na prozivki za odstrel, mjerkala izborna komisija, bez digniteta i profesionalne etike, i čekala na koga će prst pokazati, iako je pretpostavljala da se itekako zna tko je izabran. Sve to se dešavalo u vrijeme koje dobro poznajem (ona je nekih 5 godina mlađa), no u kojem sam imao ludu sreću, ili moguće dobru vezu, da sam posao dobio relativno lako. Specijalizaciju koja je bila moj prvi odabir nisam dobio uopće, ali nisam nikad zbog toga zažalio. Kako sam zapravo ogromna kukavica, i ne volim prozivati, jer moj slučaj je relativno bezazlen, ali slučaj doktorice rodom iz Sućurja na Hvaru traži da neke stvari budu izgovorene. Da se ne bih kompromitirao citirat ću vrsnu doktoricu Dubravku Bosnić iz njezinog intervjua danog za portal Index. Kaže ona: ‘Zdravstvena struka je postala deficitarna. Ne znam zašto. Imamo čak četiri fakulteta koji stvaraju liječnike, a Hrvata je sve manje. Jedino što znam da se dogodio veliki medicinski zločin kada nije bilo specijalizacije punih sedam godina. To je stvorilo rupu koja se ne može nadoknaditi.’ Pita novinar: ‘Tko je kriv?’ Odgovara: ‘Ministarstvo zdravstva.’ Novinar: ‘Tko je tada bio ministar?’ Ona: ‘Andrija Hebrang.’ Nitko normalan više neće misliti da to što se događalo prije petnaestak godina nema svoju posljedicu danas, i da ovo što ćemo učiniti danas neće aficirati na budućnost za slijedećih petnaest. Mene osobno tada više za to neće baš biti puno briga, ali ne znači da često ne razmišljam što bih učinio da sam ministar, i da pitam to isto pitanje nekolicinu svojih prijatelja doktora koji su još ostali raditi u Hrvatskoj. Nemamo siguran odgovor. Jedan, prema tezi koju zagovaram, bio bi nabaviti vremensku mašinu i ispraviti greške koje su nastale davno prije.
Druga solucija bila bi danas učiniti nešto zaista pametno, a ne, kako kaže prijatelj, štampati tisuću doktorskih diploma godišnje i što prije, sada po novom pravilniku i bez dana staža, bacati mlade doktore u vatru nevjerojatno teškog i odgovornog posla. Moram dodati, sve to za plaću djelatnice u drogeriji. Politika je po svemu sudeći uspjela uništiti zdravstvo. Uništava ga i dalje. Slušam i mlade lječnike, i studente medicine što pričaju. Užasnuti su pred profesionalnim izazovima koji ih čekaju, duboko svjesni vlastite nepripremljenosti. Kako da bude drugačije kad i njihovi profesori dižu ruke od svega i odlaze raditi u obiteljsku medicinu (skori slučaj profesora neurokirurgije). Kažu neki da je to politička manipulacija. A što ako nije? Čime da pametnim i optimističnim završim ovu opservaciju? Ne tvrdim da bi doktorica iz Sućurja radila umjesto Makedonke u svojem rodnom kraju da je davno prije bila bolja konstelacija, ali ne mogu biti sto posto siguran. Danas je odustala od povratka u struku. Ne mislim niti da je Sućuraj dobio lošeg doktora, jer to ne znam. Nisam niti ja odavde. Mladić koji je završio medicinu s mojeg otoka nije odgovorio na poziv koji sam mu uputio, da mu pokažem ambulantu i možda ga zainteresiram da se vrati, a mene puste da plovim dalje. Utjeha je da će uvijek netko doći. Svejedno bi bilo dobro da se stvari ipak manje ostavljaju slučaju, jer onda država, politika niti institucije nisu potrebne. Jer ako se može što učiniti da bi bilo bolje u godinama koje dolaze, zadnji trenutak da se to učini jest upravo sada.