U povodu nastupa Republike Hrvatske na 61. Međunarodnoj izložbi vizualnih umjetnosti – La Biennale di Venezia, u Velikoj dvorani Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, 2. ožujka održana je konferencija za medije na kojoj je predstavljen Hrvatski paviljon i prostorno specifična instalacija „Potaknuta strahom i ljepotom“ (Compelled by Fright and Beauty) umjetnice Dubravka Lošić.
Hrvatski projekt na najstarijoj i najvećoj smotri suvremenog svjetskog umjetničkog stvaralaštva predstavili su ministrica kulture i medija dr. sc. Nina Obuljen Koržinek, povjerenik Hrvatskog nastupa i ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Branko Franceschi, umjetnica Dubravka Lošić i ravnateljica Uprave za razvoj kulture i umjetnosti Nevena Tudor Perković.
Ove godine Hrvatski paviljon smješten je u Palazzo Zorzi, venecijanskom sjedištu UNESCO-a, a projekt sumira cjelokupni opus Dubravke Lošić kao reakciju na životnu traumu koja se nadvladava ljepotom, umjetnošću i utjehom umjetnosti. Upravo ta dimenzija čini ga kompatibilnim s glavnom temom Bijenala In Minor Keys, koju je odabrala prerano preminula kustosica Koyo Kouoh. Sve grupe radova bit će realizirane kao samostojeće instalacije, izjavio je Branko Franceschi, dodavši kako će takav postav, uz snažan sadržaj, doprinijeti spektakularnosti paviljona koja se u Veneciji podrazumijeva i omogućiti mu da se izbori za vidljivost među stotinama nacionalnih predstavljanja s istim ciljem — biti zamijećen i prepoznat.
Međunarodna izložba vizualnih umjetnosti – La Biennale di Venezia održat će se od 9. svibnja do 22. studenoga 2026. godine, dok je otvorenje Hrvatskog paviljona najavljeno za petak, 8. svibnja 2026.
Potaknuta strahom i ljepotom prostorno je specifična instalacija Dubravke Lošić u Palazzo Zorzi koja predstavlja cikluse razvijane tijekom četiri desetljeća umjetničina djelovanja, konceptualno i prostorno artikulirane u skladu s obilježjima paviljona. Svoje cikluse Lošić oblikuje, izlaže i realizira kao otvorene sustave podložne kontinuiranom razvoju, formalnoj razradi i eksperimentu. Njezina izložbena metodologija temelji se na međudjelovanju formalnih i konceptualnih karakteristika pojedinih ciklusa sa semantičkim i prostornim kvalitetama izložbenog prostora, kroz postave koji se transformiraju iz jednoga konteksta u drugi.
Postav u Palazzo Zorzi započinje u dvorištu dinamičnim odnosom ciklusa Libertas Bells (2014.–2026.), Rozarij (2026.) i Tondo (2020.–2025.), u kojem se skulpturalne forme od korodiranog željeza i bronce suprotstavljaju slikama-objektima izvedenima od obojenog drva i tekstila. Nastavlja se u dvorani Codussi, na pianu nobile, ciklusima Alba Albula (2019.), Kiše Pariz (2018.), Imago Anima (2012.–2013.), Rozarij (1987.–2026.) i Morske psine (1986.–2026.), koji sjaj venecijanskog interijera nadopunjuju sirovom ekspresivnošću geste, boje, tkanine i forme, oblikujući jedinstvenu umjetničku viziju. Postav se uspostavlja kao cjelovita reinterpretacija umjetničina opusa, pažljivo prilagođena prostornim i konceptualnim osobitostima palače, uz naglašen osjećaj teatralne estetizacije svojstven i Veneciji i umjetničinu rodnom Dubrovniku.
U svojem radu Lošić oblikuje smione forme u kojima se modernističke, postmodernističke, neoavangardne, lokalne i tradicionalne stvaralačke paradigme susreću i međusobno osnažuju. Njezin umjetnički jezik istodobno je univerzalan, subjektivan i ukorijenjen u lokalnom kontekstu te otvara prostor improvizaciji na granicama izvedbenih disciplina, kroz postupke koji emotivnu, vizualnu i osjetilnu dimenziju umjetnosti čine neposredno razumljivima.
Tijekom studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1980-ih godina, iskustvo postmoderne estetike usmjerilo je njezino stvaralaštvo prema razvoju hibridnih postupaka, oblika i formata utemeljenih na modernističkim formalnim načelima. Njezini ciklusi obuhvaćaju širok tehnički raspon — od ulja na platnu i ekspresivne figuracije do gestualne apstrakcije, monokromnog slikarstva, enformela, kolaža, metala i konstruiranih objekata, uz uporabu industrijskih materijala u izvedbi prepoznatljivih slika-objekata.
Vizualni jezik Dubravke Lošić, univerzalan u izražavanju dramatičnog osjećaja egzistencije, oslanja se na subliminalne reference osobne, obiteljske, lokalne i globalne stvarnosti, sugerirajući tektonske pomake koji se odvijaju ispod površine vidljivoga. Ti se procesi u radovima manifestiraju kao napetosti površina, eruptivna izbijanja materijala i boje te korozivne transformacije u kojima sama materija postaje subjektom. Njezin opus ukorijenjen je u osobnom iskustvu i lokalnom razumijevanju slobode i neovisnosti kao oblika ljepote dostojne žrtve, čija je suvremena rezonanca dodatno pojačana aktualnim globalnim sukobima.
Dubrovnik, u kojem su djela nastajala, prepoznatljiv je kulturološki okvir koji je oblikovao umjetničin estetski senzibilitet. Ta senzibilnost odjekuje i u stihovima dubrovačkog baroknog pjesnika Ivan Gundulić, koji je slobodu slavio kao izvor svih Božjih darova. Izabrani ciklusi, oslanjajući se na slobodarsko nasljeđe lokalne baštine i obiteljsku tradiciju tekstilne proizvodnje, kroz osebujan likovni izraz bez didaktičnosti predstavljaju transformaciju traume u formu i estetski sadržaj te potvrđuju i afirmiraju autohtonu kulturu kao protutežu dominantnim modelima internacionalne kulturne produkcije.
Dubravka Lošić rođena je 1964. godine u Dubrovniku, Hrvatska. Završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu te studirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi slikara Ferdinanda Kulmera. Od 1983. godine kontinuirano izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu.
Kustos Branko Franceschi, povjesničar umjetnosti, ravnatelj je Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu.
