Prošlo je desetak mjeseci otkad je mladi postolar Marko Andrew Šiljeg otvorio svoju radnju u staroj gradskoj jezgri.
Točnije, otvorio je 15. travnja, a u ovom broju DuLista otkrio je kako je sve počelo i što se promijenilo u ovom relativno kratkom vremenskom razdoblju.
– Ljudi su bili oduševljeni, pogotovo stariji. Kažu, hvala Bogu da nije još jedna suvenirnica u Gradu. Dođu i kažu mi kako sad imaju razlog doći u Grad. A i nije toliko skupo, no i to zavisi od ljudi do ljudi. Nekima sam preskup, nekima i ne… Iskreno, što se tiče ovog posla, za neke stvari se zaista treba dobro potruditi, a ljudi to ne znaju cijeniti. Za neke stvari mogu potrošiti i sat i pol vremena, a nikako to ne mogu naplatiti. Valjda je to tako u ovom poslu – ističe Marko.
Inače, Marko je rođen u Melbourneu u Australiji, ali je već s pet godina s obitelji prvi put došao u Dubrovnik. Tu je ostao cijelu osnovnu i srednju školu, a po završetku obrazovanja se vraća u Australiju gdje je dvije godine radio upravo na građevini.
Elektromehaničar je po obrazovanju, nije se odlučio raditi u struci, nego nakon srednje škole izučiti postolarski zanat. Od samog početka, pa i prije radnje, pomagao mu je njegov dundo, postolar Mate Šiljeg, kojeg mnogi Dubrovačni posjećuju već godinama.
Kako je dundo regirao na ‘konkurenciju’?
– Dundo je presretan što sam se odlučio za ovaj posao. On još uvijek radi i sad sam mu konkurencija. Sreća pa smo na drugim krajevima grada – smije se Marko. Počeo je kod njega još dok je išao u srednju školu, nekad bi mu dao ruke s poslom, a on Marku za izlazak.
– Meni je bilo dobro! I njemu također. Kad sam završio srednju školu, pitao me bi li ostao raditi za njega. Ostao sam devet mjeseci, a potom otišao u Australiju. Brat me pitao bi li došao tamo raditi. Tamo sam radio gips na građevini. Iskreno, u Australiji je bolja situacija što se tiče financija, no ovdje su mi prijatelji, djevojka, svi do kojih mi je stalo, a tamo je bilo teško. Iskreno, najlakše mi je bilo na poslu. Radiš, samo radiš i znaš što radiš. A dođeš doma i nema ništa što bi radio. Zato sam se vratio.
Najčešće mijenja pete
Pitamo gdje nabavlja strojeve za rad, za koje je uložio desetak tisuća eura.
– Strojevi koji se mogu naći u postolarskoj radnji su polovni, kupljeni u Splitu i Samoboru – kratko će. U ovih nekoliko mjeseci, najčešći zahvat kojeg je napravio je mijenjanje peta, pogotovo ovdje u Gradu.
– Kližu se po Stradunu, upadaju u daske na mostovima i slično – ističe te dodaje malo tužniju stranu priče:
– Ljudi u posljednje vrijeme dosta krpaju cipele, pokušava se spasiti sve i svašta. Pa primim nešto da se ne bi naljutili, probam popraviti nešto što se ne isplati popraviti… Popravljam i neke ručne radove, no teško je popravljati nešto što je napravljeno ‘jeftino’. Nema više kvalitetne obuće, ljudi više ne rade dobru obuću, sve je ‘made in China’ – kaže. I sam radi obuću, upravo je krenuo s izradom za iduće ljeto.
– Počeo sam raditi sandale, ali tek kad ih napravim tek onda vidim gdje sam pogriješio. A tada je malo kasno, jer još nemam pravi šablon po kojem bih crtao, nego idem otprilike ‘to je to’. Cijenu još nisam stavio – kaže. U nadi da će mu krenuti s prodajom sandala i ostale ljetne obuće koju izrađuje, pitamo ga kako ide posao u ovim mjesecima.
– Posao je pao nakon Nove godine, slabiji je promet i to se primijeti, no mislim da je takva situacija u cijelom gradu. Po policama ima cipela, samo ljudi slabo dolaze. Dosad sam skupio punu vreću cipela, a slabo ih ljudi pokupe. Ima čak i jako finih cipela, što me iznenađuje. Zato pozivam vlasnike da ih dođu pokupiti – smije se Marko.
A mi pozivamo građane koji su u prolazu Gradom da navrate kod ovog mladog obućara, bilo da pokupe ili poprave cipele ili pak da samo popričaju s njim te tako osjete duh dubrovačkih obrta koji, izgleda, još nije u potpunosti nestao.