Grad

Posljednji pozdrav legendarnom bricu Hrvoju Čikatu Čikiju

cikato brijac frizer14 1

I danas, nakon svih godina, ako bar na tren uđete unutra, u brijačnicu obitelji Čikato koju već godinama vodi Hrvoje, ući ćete u mali muzej, a za vas će zapjevati zbor njegovih kanarinaca koje zove znanih imenima opernih pjevača. Pet gajbica, to bolje zvuči nego kavez, odozgo prema dolje u nizu za vas će pjevati Carreras, Domingo, Caruso, Lanza i pri dnu peti Điđi!

Ovim riječima počinje kolumna Ulicama moga Grada posvećena neponovljivom dubrovačkom bricu, Hrvoju Čikatu. ‘Čikija’ smo izgubili… Time i nepovratno dio Dubrovnika. Izražavamo sućut obitelji, a obavještavamo i to kako će se sprovod će održati u petak, 13. srpnja 2018. u 18 sati na groblju Boninovo.

Donosimo posebnu kolumnu posvećenu Hrvoju Čikatu Čikiju iz pera Borisa Njavra.

Naokolo porazbacana mala povijest i Grada i njegova zanata, sto detalja, stari brijaći aparati, češlji, satovi, budilice koje mu je poklonio sin prijatelja mu, od nedavno pokojnog urara Pavline, a po zidu razna ogledala, neke stare fotografije, sve znani likovi. Na jednoj Hrvoje i Mato Balarin, Novinar, kako su ga zvali, iako nikad tekst nije napisao, već je prodavao novine po Gradu, bio prvi ulični kolporter.

Tu je i fotka vaterpolo ekipe Porporele, ona legendarna s početka osamdesetih, pa mnoge fotke znane i manje znane čeljadi Grada, sve vezane uz neki škerac, kazin, prigodu… na mnogima je Hrvoje, ali na još više slika je njegov otac, znani Anđelo Čikato.

Vodič kroz muzej

Pojašnjava Hrvoje, kao vodič kroz neki muzej svaku od slika, svakog lika na njima. Na zidovima su i neke malo, pa i ne baš malo, golišave, rekli bi erotizirane fotografije! Hrvoje se na to samo nasmije i produži s pojašnjenjem i pričom dalje. Posebno i ponosno zastaje pored jedne male, požutjele fotografije.

Generacija maturanata frizera neke davne, davne godine, a na njoj jedini muški on, te sve drage kolegice oko njega. Redom, koliko ga sjećanje služi, njih pet gore s lijeva Jadranka Ševelj, udana Lacković i majka naše Sandre s HTV – a, pa Marija Beba Brigović, Maja Mrgudić, Luce Bekić i Ankica Carević, a dolje čuče Kate Brautović i Zineta Avdić, a između njih dvije Hrvoje. Inače, kroz ovu butigu prošli su mnogi i naučili posao barbijera, pa i mnogi koji se još uvijek bave ovih zanatom; Jako Šabadin, Pavo Milinić, Pasko Dicceglio, Ivica Mlinarić, Emil Lunić, Vlaho Mostahinić…

Japanci snimili film

Još uvijek svrate unutra mnogi, posebno stranci, koji osjete već pri prvom pogledu s ulice Od Puča kako je ovo jedno od zadnjih obilježja nekog vremena, povijesti, načina života kojeg nema, koji nestaje ubrzano. Nasmiju se, progovore nešto što Hrvoje baš i ne razumije, pa se klimanjem glava razumiju, uđu unutra i slikavaju. Sve, svaki detalj.

Posebno Japanci! Njihova TV čak je snimila i film o ovoj maloj butizi. Donijeli su čak i VHS kazetu Hrvoju, te mu nekako pojasnili kako je njegova butiga u Japanu jako znana! Popularna! Čak su mu mnogi poslali i razglednice. Pa i fotografije snimaka butige. Naravno, iz Japana. Ponosno će pokazati neke od njih. Posebno one na kojima su se slikali s njim. Ma, šalju mu razglednice sa svih strana svijeta, snimaju ga mnogi, ne samo Japanci, već i Talijani, Rusi… pa i ovi domaći s TV kamerama često svrate. Za snimit i čut Hrvoja.

Rođen u Đakovu!

Zanimljivo, taj naš Hrvoje Čikato, znani Čiki, neizostavni lik đira po Gradu, rođen je u Đakovu, 1947.! Iznenađenje za mnoge. Pojašnjava kako je i to rezultat lutanja starog Anđela. Tek s trinaest godina dolazi u Grad, u ulicu Od Sigurate, te se odgojio, kako voli naglasit, na Stradunu i Porporeli, gdje se još stigne ponekad i okupat. I tu održava tradiciju, jer otac Anđeo bio je stari prijeratni Porporelaš, jedno vrijeme prije onog rata čak i predsjednik njihove udruge.

Još osamdesetih Hrvoje je kupio stan u Mokošici, ali što poslom, što navikom, bez Grada ni dana ne može. Tamo, kao i mnogi drugi samo odspava, jer u Gradu je svaki dan, od osam ujutro do osam navečer, ljeti i duže.

Hrvoje Čiki postao je i jedan od simbola stradanja Grada onog 6. prosinca, Svetog Nikole 1991. godine. Snimke njega ispred potpuno spaljene brijačnice vidio je cijeli svijet! Butiga i sve u njoj izgorjela je do temelja. Sve! „Ni češalj nije osto’!“ znao bi reći. Sve su to snimili pokojni Milo Kovač i Miro Kerner i te slike su obišle svijet. Dok je obnavljao staru butigu, radio je privremeno u novom prostoru, također u ulici Od Puča, te se točno 2000. godine vraća ovdje, gdje je bio sve ove godine. Na korak između Široke i ulice Svetog Josipa, preko puta suvenirnice, nekad butige koju smo davno šaljivo zvali „Braco i seka“.

Pročitajte još

Završen projekt participativnog budžetiranja na Kalamoti

Dulist

PO MJERI GRAĐANA Tjedni pregled gradskih projekata

Dulist

(FOTO) Dubrovnik u tonovima južine

Dulist