Svaka obitelj ima svoju priču, a ona Marije Rakigije iz Orašca koja stanuje u kompleksu ljetnikovca s kapelicom te pripadajućim vrtom, osobito je intrigantna. Naime, riječ je o bivšem dominikanskom samostanskom zdanju Gospe od Rozarija iz 1690. s kulom koju spominje barun Savonara – habsburški poslanik na tu funkciju ovdje postavljen nakon Požarevačkog mira 1718. Kasnije, imanje sa zgradama za stanovanje te držanje stoke otišlo je u privatno vlasništvo te danas na tom mjestu djeluje OPG Savonari koji je prošli tjedan nagrađen ‘Zlatnom narančom’, priznanjem koje se već petu godinu dodjeljuje za postignuća u ruralnom turizmu na području Dubrovačko-neretvanske županije.
Kako će nam reći njegova glavna domaćica, koju smo posjetili u njenom domu površine pet tisuća četvornih metara, činjenica da je netko prepoznao njihov 50 godina dug trud je veseli, no radije se ne bi eksponirala. Ističe kako njena obitelj nije velikih apetita. Cilj im nije zgrtati bogatstvo jer kaže: ‘S masom se izgubi sav gust’. Čitav život preživljavali su od poljoprivrede. Za djetinjstvo provedeno ovdje objašnjava kako je bilo kudikamo naporno. Bio je izazov obrati sva stabla breskvi kojih bi dnevno znali skupiti u na desetke kašeta. S ocem Tomom Pizzellijem, inače rođenim Orašaninom, još kao osmogodišnjakinja znala je ići na placu, a dana radnog staža osim na svom gospodarstvu, istaknut će, nema.
2013. pokrenuli domaćinstvo
— Ljetnikovac je prije nas pripadao obitelji Gjanović koju je moja majka Stane, a koja je došla još kao djevojčica iz Hercegovine, služila. Njihov prvi sin studirao je u Zagrebu i dok je putovao, partizani su napali vlak pa se on nikad nije vratio doma. Nakon toga izgubili su i drugog sina koji je također poginuo u II svjetskom ratu u Boki Kotorskoj. Obitelj je ostala bez djece pa smo ih mi asistili. Bili su nam kao nono i none te smo tako ostali ovdje – priča za DuList Rakigija. Od 1974. godine započeli su s iznajmljivanjem soba, a od 2013. pokrenuli su vlastito domaćinstvo. Uz udoban smještaj, obroke na taraci s koje puca pogled na Elafitsko otočje, svojim posjetiteljima nude jedinstveni ambijent ispunjen poviješću i svakojakim biljem.
U njihovoj baštini tako uistinu ima svega blaga – od voćki poput limuna, naranača, smokvi, čičimaka do patata, pomadora, balančana, tikvica, odnosno sezonskog povrća. Svojedobno, otkriva nam Marija, znala je praviti i razne džemove i marmelade te ih gostima posluživati za doručak, no, napominje, ovih dana oni radije svu hranu kupuju u supermarketima. A za one gladne domaće kuhinje u prostoru konobe izgrađene na mjestu nekadašnjih košara, govori nam, nude meso i ribu sa žara uz priloge iz njihova vrta. U najboljim vremenima, priznaje nam gospođa Rakigija, svih šest soba zdanja bilo je ispunjeno posjetiteljima, a pripreme ususret sezoni znaju potrajati mjesecima.
Kad bude zdravlja, vratit će se i gosti!
— Nikad u komadu nisam očistila cijeli ljetnikovac (smije se). Ljeti kad su ovdje gosti, čistim njihov dio, a zimi svoj. Pomaže mi sin Tomo koji sam polako tijekom cijele godine nešto popravlja. Travu sad kosimo četvrti put. Dugo vremena su nam dolazili gosti iz Francuske, a danas su to ljudi odsvakud. Taman mi u srpnju stižu Poljaci koji se vraćaju već nekoliko godina, a u rujnu i Nijemci. Oni koji su bili prije Domovinskog rata više nema. Malo je stalnih jer sve više ih se zadržava samo par dana. Ostanu malo u Dubrovniku i idu dalje na Mljet, Korčulu i u Kotor. Traže mir pa u sobama nemamo ni televizije. Inače su to bili ljudi srednjih godina, a u zadnje vrijeme ima i mlađih – iznosi.
Pandemija koronavirusa nije ih obeshrabrila, komentira Marija Rakigija. ‘Uspjela sam se okupat’. Vidjela sam kako se ljeti živi kad se ne radi’, komenitra. Uopće se ne želi, tumači nam, opterećivati s onim što ne može promijeniti. Cijepila se protiv COVID-19 i to je jedino što je mogla napraviti te o zarazi više ne želi ni čuti. Najbitnije je, mišljenja je, da se konačno prestanu brojati zaraženi pa ćemo krenuti živjeti ‘normalno’. Umjeli su se na noge vratiti nakon ratnih 1990-ih kad su pretrpjeli pogodak neprijateljske granate pa je za očekivati da će i ovaj put. Rezervacija za ovu sezonu bilježi tek nekoliko, nije previše optimistična, ali uvjerena je: ‘Kad bude zdravlja, vratit će se i gosti!’.
KAPELICA GOSPE OD ROZARIJA IZ 1636. GODINE Misna slavlja uz prigodni tratamenat
Kapelicu ljetnikovca sagradio je, prema pisanju Antuna Baburice, u 17. stoljeću Ivan Dominik Bocić, a koji je ovo imanje naslijedio od rođaka Stjepana Bazija. Na zvoniku je uklesana godina 1636. dok se u trijemu nalazi i grb nad kojim je križ s dva polja, a u kojima su zvijezda-sunce i polumjesec obrubljen tropleterom – vjerojatno obilježje obitelji Bazi. Tu su i grobovi koji su služili za pokapanje fratara. Danas se u ovoj crkvici posvećenoj Gospi od Rozarija euharistija služi tri puta godišnje – na blagdan Gospe od Karmena, prvu nedjelju listopada i na sv. Stjepana. Tada se u njoj okupe mještani Orašca, a nakon misnog slavlja obitelj Rakigija pripremi i prigodan tratamenat.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 30. lipnja 2021.