Prezime Knez još od 1921. godine veže se uz mesne proizvode koji i danas predstavljaju vrhunsku kvalitetu.
No, prije dvije godine obitelj Iva Kneza počela se baviti i ugostiteljskom djelatnošću. Svoju idiličnu svakodnevicu na Pobrežju, u malenom zaseoku Knezovi, htjeli su podijeliti s domaćom čeljadi i gostima Grada. U srpnju 2017. godine osnivaju ‘Konobu Knez’, a sve u sklopu seoskog domaćinstva ‘oPG Marin Knez’ koje se prostire na 25 tisuća metara kvadratnih. Njihov trud i rad okrunjen je tako nedavno vrijednim priznanjem. Osvojili su drugo mjesto u izboru za nagradu ‘Zlatna naranča – izbor najboljih u ruralnom turizmu’ koju dodjeljuje Dubrovačko-neretvanska županija. To je bio dovoljno dobar razlog za posjetiti ih. Na ulazu ovog predivnog zdanja dočekali su nas Ana i Marin, mlada snaga obitelji Knez te njihovi vjerni čuvari – mješanac Bigi, vučjak Jolly i tornjak Medo. Osvojena nagrada za njih je veliko iznenađenje jer, kako ističu, nisu očekivali kako će upravo oni biti istaknuto domaćinstvo među 26 prijavljenih.
— Stvarno smo bili sretni jer se tomu nismo nadali. Konobu smo prvenstveno stvorili za nas, za našu rodbinu i prijatelje. Imamo mali starinski komin, odmah ispod kuće, gdje bismo se uvijek okupljali, roštiljali, preko zime ložili vatru, grijali se… Nedostajao nam je veći prostor za proslave i obiteljska okupljanja te smo odlučili napraviti konobu u već postojećem prostoru kuće – ističe nam Ana Knez, a dok nam je iznosila detalje samih početaka ugostiteljske priče u hladu velikog glorijeta, stigla je njihova majka Tea i donijela štrudel od jabuka. Odmah su nam istaknuli kako je ona – gazdarica, ali i glavna slastičarka.
‘Sve je naše i domaće’
U prostoru u kojem je nastala konoba, prije Domovinskog rata njihov je pokojni djed prodavao meso. Nakratko smo se i vratili u te stare dane ovog dugogodišnjeg tradicionalnog obrta kojeg je stvorio njihov pradjed. Meso su počeli prodavati 1921. godine u malom škveru u Mokošici. Nakon toga prodavali su meso u prostoru preko puta ambulante, na Ponti žala, a gdje su radili do 80-ih godina.
— U ratu nam je sve izgorjelo. Vratili smo se na noge i nakon toga smo se proširili po gradu i cijeloj županiji. Cijela priča je opet malo zastala prije deset godina tijekom ‘nicanja’ velikih centara i recesije. Zatvorili smo sve butige, ali otac i ja smo ostali raditi oko posla s mesnicom. Imamo još vjernih mušterija koje svakodnevno dolaze po meso – priča nam Marin. Ističe kako su jedan od razloga otvaranja konobe upravo njegovi prijatelji koji su ga nagovorili da ‘zaroni u ugostiteljske vode’. A imali su što i ponuditi, dodaje Ana. Tako se osim mesa, na pjatima njihovih gostiju nađu i suhomesnati proizvodi koje radi otac Ivo Knez, jaja od pedesetak domaćih kokošiju… Veće količine voća i povrća počeli su saditi i proizvoditi za potrebe konobe. Peku svoj kruh, prave tradicionalne likere i vina, a jedino što nabavljaju su mineralna voda te sokovi. Proizvode i maslinovo ulje, a količina, kao i kod svih, varira iz godinu u godinu. ‘Sve je naše i domaće’, ističu. Tri su stalna menija, bazirana naravno na mesu spravljenom na roštilju, ražnju i ispod sača za što je glavni majstor otac Ivo, kažu nam Ana i Marin. Svaki meni također obuhvaća suhomesnate proizvode, salate, sireve i deserte. Preko zimskih dana svoju ponudu proširuju i sa šporkim makarulima te zelenom menestrom.
85 posto gostiju domaći ljudi
Je li im bio čudan skok u ugostiteljske vode? Nije… Jer im je, kako su već rekli, kuća uvijek bila puna prijatelja i vazda su za njih spravljali hranu. Trebalo im je možda dva mjeseca kako bi se uhodali u profesionalnom smislu. Naime, puno je detalja na koje treba paziti, a s kojima su se upoznali u brojnim restoranima i izvan granica Hrvatske. Rade tijekom cijele godine, a u svoju konobu mogu primiti ukupno pedeset gostiju. Inače, 85 posto posjetitelja su domaći ljudi. Priznaju nam kako se nekad iznenade kako ih stranci pronađu.
— Radimo sve s ljubavlju i ljudi to vjerojatno osjete. Dolaze kod nas doma i uvijek ih želimo primiti prijateljski, kao da dočekivamo svoje dugogodišnje prijatelje. Svi smo u obitelji jako složni i komunikativni te volimo biti s ljudima. Nastojimo im pružiti stopostotnu domaću hranu i kvalitetu, što mislim da ne mogu pronaći baš u svakom ugostiteljskom objektu. Toga u Gradu nedostaje jer je većina ponude ‘industrijska’ – rekla je Ana kojoj je najsmješnije kad netko dođe i pita spravljaju li hobotnicu ispod sača.
— Ma smiješno mi je jer svi znaju kako smo poznati po mesu. No, bila je situacija kad su gosti u našem apartmanu stali 15 dana. Dosadilo im je jesti svaki dan meso (smijeh). U takvim im situacijama izađemo u susret i ispečemo ribu, ili hobotnicu ispod sača – ističe Ana koja je s bratom cijeli život na Pobrežju.
Za vrijeme školskih dana i stalnog putovanja, govori nam kako je ‘patila’ za Gradom. ‘Danas, ne bih ovo mijenjala ni za što’, naglašava sa smiješkom. I gosti su oduševljeni ambijentom, prvenstveno zbog mira, tišine i spokoja koji ovdje obitava, ali i domaćim životinjama. Posebnu pozornost privlači magarica Gina koja ima preko 30 godina te njezine susjede, kobile Rosita i Suzi. No, gosti žele i traže veće iskustvo i doživljaj. Zbog toga postoji potreba za jačanjem turističke ponude u domaćinstvu obitelji Knez.
— Postoji toliko ideja te iz godinu u godinu želimo ulagati i unaprjeđivati poslovanje. Imamo apartman, no želimo napraviti kuću za odmor s bazenom na mjestu stare sušare. Gosti to traže i stalno nas pitaju za smještajne jedinice. U planu nam je napraviti i kušaonicu gdje će se moći i kupiti naši proizvodi – govore nam.
Tekst objavljen u tiskanom izdanju 17. srpnja 2019.