U petak, 3. srpnja nešto prije 10 sati zaputili smo se na Peskariju. U potrazi smo za sugovornicima, ‘bookerima’, odnosno prodavačima brodskih izleta za Elafite i Cavtat, koji rade unatoč činjenici kako je turista u gradu jako malo. Peskarija je sablasno prazna, tek tu i tamo netko prođe i odlazi na brod za Lokrum. Slika je to današnjeg praznog Dubrovnika, Dubrovnika koji čeka neka bolja vremena kako bi se opet napunio turistima. Gradske vreve i gužve na kakvu smo naviknuli proteklih sezona, nema. I bolje, složit će se mnogi pa tako i dio naših sugovornika koje smo zatekli na početku velikoga mula. Iako turista baš i nema, oni vrijedno stoje na svojim radnim mjestima pokušavajući prodati kakav izlet brodom.
Napokon imamo Grad za sebe
Jedan od njih, Marin Burić, kojega smo zatekli na Peskariji s kćerkicom Enom, slikovito nam opisuje stanje: ‘Prijatelju sam nekidan ponudio da ide mukte na Elafite. Rekao mi je: ‘Fala ti lipa’. Ljudi ne idu niti mukte’.
‘Ne mogu više slušati kako ljudi kukaju’, požalila nam se optimistična Ružica Šimović.
— Svi nešto kukaju, dosadni su više. Neće nitko biti gladan, važno je da smo živi i zdravi – govori nam sinjorina Ružica, koja se nakon gubitka posla zbog korone vratila u Porat. Naime, tu je radila tri godine, da bi se potom zaposlila u struci (odnosi s javnošću), no nažalost, izgubila je posao i ponovno se vratila u Porat. Ipak, ne žali se.
— Svo zlo s tim. Došlo je vrijeme da napokon građani imaju Grad za sebe, da malo uživamo na plažama. Išla sam u Gimnaziju i nisam se otad na Banjama okupala radi stranaca, a ovog sam ljeta već bila dva, tri puta. Sigurno ne bih pošla da je onakva vreva kakvoj smo svjedočili. Mislim da ćemo svi preživjeti i da neće nitko ostati gladan, uvijek ćemo se nekako snaći. Nekad je bitno samo i uživati – rekla nam je dalje i izrazila nadu da će možda iza 15. srpnja biti malo više posla.
— Ako i ne bude, Bože moj, kupat ćemo se ovo ljeto. Dok sam studirala, bila mi je fora putovati preko zime, a onda bih se preko ljeta ubijala radeći i po dva, tri posla i ne bih se uspjela okupati. Sad ćemo malo laganijim tempom živjeti, neće nam se ništa dogoditi. Prije su svi govorili ‘dajte nam malo grada za nas, uništavaju nam grad, more je šporko’… A sad opet ne valja – govori nam Ružica.
Turizam nam se dogodio
Marin Burić ističe kako ove godine radi četiri sata dnevno umjesto osam, a više vremena provodi s kćerkicom s kojom nakon posla ide na kupanje.
— S jedne strane je ova situacija dobrodošla da se ljudi malo spuste na zemlju, jer ovo dosad je bila mrtva trka za kapitalom, a ljudi na kraju ne bi ni uživali. Vidjeli smo kroz ovu krizu da ljudi mogu funkcionirati i bez kafića i restorana, sjedali smo po klupicama i družili se kao što smo činili prije 20 godina. Smanjili smo potrošnju, nije nam bila nikakva drama. E, sad, neki su se malo obukli u široke gaće pa to nisu u stanju podnijeti, ulazili su ljudi u kredite bez ikakvih poslovnih planova dok je išlo. Turizam nam se dogodio slučajno i ovo je direktna posljedica toga. Dok smo imali priliku nismo gradili nikakvu strategiju – smatra Marin Burić koji je 15 godina u turizmu, a ovo mu je druga godina u Portu.
— Turizam nam se dogodio, a na pravim mjestima su krivi ljudi i zato nam se sve ovo događa. Možemo kukati ili iskoristiti ovo za ono najbolje, a to je da ne moramo raditi dugo koliko i prije, da nema toliko gužve, da se možemo kupati, što prošle godine nismo mogli ni sanjati. Iskreno, mislim da bi nam jedna ovakva pandemija trebala svako četiri godine. Tri godine radi, a četvrtu malo opušteno, čisto da se vratimo u stvarnost. U svemu se može naći nešto dobro, samo mi smo narod od kukanja i tragedija – ističe Marin.
U Portu smo sreli i Avnina Sagarevića, koji 13 godina radi za agenciju Adriana, a inače je rođen u Njemačkoj gdje je živio 27 godina te završio menadžment i turizam.
— Suvišno je išta govoriti kad vidite kakva je situacija. Vidite Peskariju, dolazimo u 10 sati na posao kao da smo na godišnjem. Ovo je smiješno, ali ne možemo ništa – ističe Sagarević.
Inače, regularna brodska linija za Cavtat svake bi godine počinjala voziti svakodnevno od 1. travnja. Cavtat je danas prazan i linija se, pričaju nam naši sugovornici, još nijednom nije uspostavila. Isto tako, za Elafite su prije išla tri broda dnevno, danas ide po jedan brod svako dva dana, ako i to!
Refat ćemo se za deset godina
— Rodio sam se u Njemačkoj gdje sam završio dva fakulteta i bukiram već 20 godina, s tim da sam u ovoj tvrtki već 13 godina. Neće se Nijemac, Austrijanac, Belgijanac ili Nizozemac spustiti s autom do Dubrovnika. Ne zna on je li kroz Neum tranzit ili nije, ide on u Split, Pulu, Zadar. Od Dubrovnika nema ništa. Agencije se ne mogu pokriti, sve ove naše tvrtke rade u minusu, ne možemo pokriti troškove, ali ipak stojimo ovdje pa pokušavamo, pa se nadamo da će nešto biti. Ali veliko je pitanje što će biti nakon izbora. Zatvorili su BiH da bi je otvorili nakon sedam dana zbog izbora. Hoće li se cijeli turizam zaustaviti 10. srpnja? Mi ovdje bacamo kovanice hoće li ili neće i pitamo se je li ovo samo odugovlačenje – ističe nam Sagarević.
— Ne bojim se što će biti ove godine, jasno nam je svima kakva je situacija, ali bojim se posljedica. Što će biti iduće godine, jer će velika financijska kriza zahvatiti cijeli svijet – govori nam Sagarević.
— Ovo je katastrofa koja će trajati ove godine, ali bojim se posljedica i što će se dogoditi kad se sve završi. Dubrovniku će trebati deset godina da se vrati na 2019. – govori nam dalje.
— Nema strategije, svi se danas bave turizmom, a ni davanje u bescjenje nije rješenje – nadovezao se Marin Burić.
Ostavili smo naše sugovornike na praznoj Peskariji s nadom kako će se ta slika barem iduće godine donekle popraviti. Ne kako bismo imali nesnosne gužve, kojima smo svjedočili ranijih godina, nego kako bismo postigli pravu mjeru između turizma i života nas, lokalnog stanovništva.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 8. srpnja 2020.