Prvu, jutarnju smjenu u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Dubrovački vatrogasci Nikša Ivančević odradio je 14. rujna 1994. godine. Prisjetio se datuma k’o da je bilo jučer. U tih nepunih 26 godina broji one dobre situacije, koje će mu uvijek izvući osmijeh na lice, ali i one teške koje, priznaje nam, potiskuje negdje dublje u svoju podsvijest. Prisjeća ih se tek kroz priču s drugim osobama. Negdje od početka 2000-ih godina, nakon završetka fakulteta u Zagrebu, djeluje kao voditelj Operativnog centra gradske vatrogasne zajednice. No, nama novinarima je ipak najpoznatiji kao ‘vatreni PR-ovac’. Prvi će nam udijeliti informacije i fotografije s određenih intervencija, preko grupe na Viberu naziva ‘Vatrene vijesti’, a sve kako ne bismo dodatno ‘zagušili’ telefonske linije operativnog centra svojim pozivima. Jer, ‘čim se upale sirene, novinari zovu’, kaže kroz smijeh.
—Zapovjednik Krilanović mi je dao ‘odriješene ruke’ za taj dio posla. Morali smo naći neko rješenje po tom pitanju. Jer kada novinari zovu, djelatnik u centru radi pripremu intervencije i 100 posto je usmjeren na to. Morao sam naći neki modus da nam svima bude lakše. A, to rješenje je grupa ‘Vatrene vijesti’ u kojoj napišem prve informacije – govori nam Ivančević. I, dobro funkcioniramo.
Jedino nam je plafon slobodan
Iako već dugi niz godina radi uredski posao, redovito izlazi i na terene. ‘Na raspolaganju sam 24 sata. Takav je naš posao’, rekao je Ivančević. Prije tri godine uredili su i prešli u nove prostore operativnog centra. Mjesta za ekrane, ističe, više nemaju. ‘Još nam je jedino plafon slobodan’, govori nam provodeći nas kroz operativni centar. Kad smo pitali djelatnike centra kakav im je gospodin Nikša kao šef, kazali su kako ‘može biti malo bolji’, naravno kroz šalu, a zatim iskreno istaknuli kako je ‘odličan’. Zavidnu količinu informacija djelatnici centra prime na dnevnoj bazi.
—Svaka intervencija počinje telefonskim pozivom u operativni centar. Od nas sve kreće – rekao je. Rad im uvelike olakšavaju sustavi kamera, jedan koji pokriva područje Dubrovnika, a drugi koji je postavljen u sklopu projekta Hrvatskih šuma. Zahvaljujućim tim kamerama, na njihovim se ekranima mogu vidjeti prizori iz Metkovića, iz Primorja, s Lastova. Čak tri kamere imaju na Pelješcu, a dvije na Korčuli. Uskoro bi trebali dobiti po jednu na Osojniku i na Mljetu. Teško bi mogli zamisliti rad i bez softwareskog sustava naziva Upravljanje vatrogasnim intervencijama (UVI).
—U njemu ispunjavamo sve informacije o dojavi te ovisno o tome raspoređujemo postrojbe na terenu. Također, imamo kompletnu kartografiju na kojoj svakodevno radimo. Riječ je o geografskom informacijskom sustavu (GIS). Stalno ga razvijamo, odnosno ‘ubacujemo’ nove informacije što zahtijeva puno vremena – od požara, hidrantskih i elektro mreža, do ulica. Znači, djelatnik centra koristi određenu podlogu tijekom svake intervencije, bio to kartografski prikaz ili open street map te tako ima sve potrebne informacije. Primjerice, ako mu treba informacija o hidrantima u blizini požara, prikazuje mu se i fotografija hidranta i na kojem se točno mjestu nalazi. U svakom trenutku vidimo vatrogasno vozilo gdje je i na kojoj lokaciji – reći će Ivančević. Prisjeća se kako su za cijeli ovaj posao prije desetak godina imali samo – jednu zadaću i kartu.
Kad krenu zvoniti telefoni
Gledajući statistiku u posljednjih nekoliko godina, u prosjeku imaju jednu do dvije intervencije dnevno. Raznih su poziva i intervencija imali u centru, a prve koje se sjetio bilo je upravo nedavno spašavanje kornjače u Zlatnom potoku.
—Nekad dobijemo i do 150 poziva u danu, pogotovo kad je poplava. To je onda u centru opće opsadno stanje. Krenu zvoniti telefoni i ne staju dok ne prestane kiša. Nekad prođe pet do šest dana kad nema ništa. A onda u iduća nekoliko dana ‘nadoknadite što ih nije bilo’ – navodi Ivančević. Ističe kako su u padu požari otvorenog prostora, dok sve više imaju tehničkih intervencija.
— Ne mogu ni raditi pravu usporedbu intervencija s prijašnjim godinama jer se klasifikacija znatno promijenila. Dosta je prije bilo onih ‘ostalih’ intervencija. Sve je sada detaljno klasificirano, tako da na godišnjoj razini imamo jednu ili dvije ‘ostale’ intervencije, koje se ne mogu posebno klasificirati – naglašava. Nisu, na svu sreću, imali puno intervencija kada se dozvolilo paljenje požara na otvorenom nakon razdoblja koronavirusa.
– Više smo mi imali poziva. Prvi dan kad se moglo paliti, tri čovjeka su sjedala na trima telefonskim linijama, javljali se na pozive građana i radili unose podataka – kaže nam.
Zašto i vatrogasci pod morem?
Prisjetio se s nama i nekih stresnih situacija, koje, kako smo već spomenuli, drži negdje u podsvijesti.
—Vjerojatno je tako svim vatrogascima. Kad pričam s ljudima o tome, onda se prisjetim primjerice i zrakoplovne nesreće u kojoj je poginuo Ron Brown. Moja prva tehnička intervencija bila je u Zatonu, to mi je ostalo u sjećanju, kad su u teškoj prometnoj nesreći poginule dvije časne sestre, a jedna je bila teško ozlijeđena. Krenuo sam na intervenciju, nisam znao na koga ću naići i na što. Nije bilo mobitela tada. To mi je najgore… Sudjelovao sam i kao ronioc u potrazi za nestalim djelatnicima hidroelektrane Dubrovnik u Platu – rekao je Ivančević. Inače, u vatrogasnoj postrojbi službeno roni od 2013. godine.
—Jedan sam od voditelja i našeg ronilačkog tima. Djelujemo i kao članovi Ronilačkog kluba Dubrovnik gdje smo završili obuku. Svi me pitaju: ‘Zašto i vatrogasci pod morem?’, jer kažu kao ‘tamo ne gori’. Ali, postoji sve više tih zahtjeva. Prvo smo napravili par vježbi na cruiseru, zatim smo imali vježbu na Mirinovu, a naša prva prava intervencija bila je nesreća u Koločepskom kanalu. Tad smo sudjelovali u pretrazi koja je trajala šest dana – ističe Ivančević. Prije dvije ronio je i na parkingu u poplavljenom Gospinom polju. —Morali smo čistiti odvode. Sjećam se kad se smijao kolegama u Zadru koji su imali sličan problem u jednom njihovom trgovačkom centru. Eto, onda smo i mi morali to raditi – kaže Ivančević.
Više od sto tisuća kilometara
Vrijedni vatrogasci, pripadnici postrojbi i DVD-ova iz cijele županije, tijekom karantene svakog su dana prevozili uzorke krvi za testiranje na koronavirus u Zagreb. Među njima je bio i Ivančević koji se na taj način, kaže nam, malo odmaknuo od računala. Išli su 84 puta u metropolu i ukupno su prešli 120 tisuća kilometara.
—Kretali smo prvo vrijeme u 14 sati, a kasnije su to pomaknuli na 13 sati. Dotad su se uzimali uzorci građana. Sjeli bismo u auto, a do Zagreba bi bila sama pustoš. Nigdje nikoga. Cesta je u većini slučajeva bila čista, ako nije bilo snijega. Imali smo nekoliko puta lošije uvjete. Jednom nas je uhvatila bura pa smo morali sići s autoceste. Stizali bismo u hrvatsku metropolu u 18.30 sati te ostavljali uzorke u Klinici za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević i u Hrvatski zavod za javno zdravstvo – ističe.
Kaže, to je 1300 kilometara u danu, što je za njega ‘podnošljivo’. Naviknuo se voziti, naglašava, jer kad je studirao, svaki četvrtak bi išao u Zagreb, i vraćao bi se u nedjelju. ‘Tada nije bilo ni autoceste. Navikne se čovjek’, reći će.
—Sad kad sam nosio uzorke, nisam nikad išao sam, imao bih uvijek sugovornika. Pokupili bismo i doma vozili ljude, pse i studente. Ma treba pomoć’ ljudima. Jednom sam čak vozio kombi. Imali smo neke koji su spavali cijelim putem. Zadnji put kad sam išao, iz čovjeka sam uspio izvući dvije riječi. Stalno je bio na mobitelu. Upalim navigaciju, ali navigacija po autoputu ne priča, nego šuti (smijeh) – rekao je Ivančević.
—Popili bismo kavu koju smo nosili u termosici. I gas nazad u Grad – ističe Ivančević. Priča nam i kako se jedva čeka otisnuti se na putovanje u Rumunjsku, ali ne autom, već motorom, ako ne dođe do drugog vala. Drukčije je ići motorom jer, kako ističe, ‘autom se putuje kad se mora’.
DRON KAO ODLIČAN ALAT
Snimao i ‘petu fasadu’
JVP dubrovački vatrogasci kao odličan alat za rad ističu dron, a njime upravlja upravo Ivančević. —To nam je odličan alat za raditi, pogotovo kad je u pitanju šumski požar. Koristili smo ga i u pretragama koje s GSS-om – ističe Ivančević. Nedavno je i sudjelovao u projektu ‘Dubrovački krovovi: Dokumentacija i glosar’ voditeljice Kristine Kojan Goluža, snimajući ‘petu fasadu ’Grada u nekoliko navrata.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 17. lipnja 2020.