U prošlom broju DuLista objavili smo razgovor s prof.dr.sc. Ivom Bancem, koji je pobudio veliku pozornost dubrovačke i hrvatske javnosti. Stoga ga ovom prilikom objavljujemo u cijelosti.
Osim o baštini, Banac se za duList osvrnuo na stranački život u Gradu, progovorio je o promjenama u državi i odnosima u koaliciji, Dubrovačkom dogovoru. Osim Andra Vlahušića, prozvao je i HDZ-ovog Nika Bulića.
Sabor je na nedavnom zasjedanju razvlastio Društvo prijatelja dubrovačke starine. Može li se sutra dogoditi da Ministarstvo kulture odluči novcima od zidina uređivati recimo pulsku arenu ili možda čak da ministar Linić zbog proračunskog deficita novce sa zidina dio zarade upotrijebi za krpanje proračuna?
Ministar Branko Grčić je prije par dana rekao da sve državne tvrtke postaju predmetom izvlačenja potrebnog novca za druge proračunske svrhe, tako da se vrlo lako može dogoditi da ovo što se privređuje preko Grada, sada kada je Društvo razvlašteno, bude raspoređeno po potrebi, kako njima padne napamet. Uostalom tako nešto potvrdila je u TV emisiji i pomoćnica ministrice kulture Sanja Šaban.
Osim toga sam koncept Ministarstva je na tragu onoga što i Vlahušić radi, oni žele maksimalizirati profite sa zidina. Prigovor kojeg je gospođa Šaban postavila Denisu Orliću je glasio: “zašto vi niste rasvijetlili zidine?” A zašto bi se zidine rasvjetljavale? Žele napraviti niz barova i restorana na način kako je uostalom upropašten i Revelin. Priča o zlatnoj koki je vrlo aktualna jer se iz dubrovačke baštine, koju ova vlast zamišlja kao gospodarski resurs, doista želi izvući i zadnja lipa.
Znači dubrovačka baština bi mogla patiti zbog ovakve odluke Sabora?
Naravno, jer novci se neće koristi za zaštitu baštine i za ono što je objektivna potreba Grada nego za razne projekte koji su u funkciji dubrovačke oligarhijske vlasti i njenih zagrebačkih sponzora. Zašto Vlahušiću trebaju uvijek novi novčani izvori? To nije radi raspodjele kao što se tvrdi. On to koristi za razne nepotrebne građevinske projekte. Onaj njegov nakaradan zid na Ilijinoj glavici prava je slika njegovih intencija, kao i svi ovi šareni pločnici, tako da se troši na nepotrebnim projektima gdje je njegova obiteljska tvrtka uvijek na neki način zastupljena. Pored toga on ne krije, dapače, on se tim hvali, da zapošljava ljude u gradskoj administraciji, a ja bih dodao po stranačkom ključu. Time stvara bazu koja ga čini apsolutno neupitnim. On na taj način doista može držati vlast dok treba. Svaki put kad nekoga zaposli dobije ne samo jedan glas već pet ili više ovisno koliko ima birača u obitelji. To je jednostavno primjena jednog oligarhijskog načela. Mi u Dubrovniku više i nemamo opozicije. Gotovo sve stranke su u Vlahušićevu špagu. Možemo govoriti o kraju politike.
USKOK ga čeka!
Dakle, situacija je takva ako sam ne odustane na slijedećim izborima ili ako ga prije toga USKOK ne onemogući Vlahušić bi mogao vladati Dubrovnikom u nedogled!
Imam još nešto malo vjere u pravnu državu, nemojte me pitati zašto, ali mislim da ono što je dosad radio, ne samo onaj poznati šipanski slučaj nego i razni drugi predmeti, koji su, koliko razumijem, u pričuvi, prije ili kasnije postati prepreka njegovu daljnjem vladanju.
Recimo Revelin?
Svakako i to. Čujem za oko petnaest takvih slučajeva koje treba aktivirati. Državno odvjetništvo je kao što možemo čuti iz saborskih debata prilično politizirano. Ne ide se trenutno na nekoga tko je jak ali to ne mora vječno trajati. Ta njegova, za mene potpuno nepromišljena smjelost, jedna neobuzdanost koja ga čini izuzetno vulnerabilnim pred istragom to će u jednom trenutku doći do one točke poslije koje nema uzmicanja, gdje će se morati suočiti s djelatnostima koje su bile potpuno izvan zakonskih okvira.
Ipak, može se primijetiti kako u Dubrovniku i nema baš nekog jakog političkog lidera.
To je problem, doista ne postoji jedna osoba oko koje bi se opozicija mogla okupiti. U svakoj od stranaka imate neke ljude koji bi to izbjegli ili su kompromitirani ili su dio Vlahušićeva aparata. Dok netko ne odluči da je došlo vrijeme da se bori za jedan drukčiji Dubrovnik, Vlahušić će nažalost imati apsolutnu vlast u Gradu.
Što konkretno zamjerate Vlahušićevom Dubrovniku i njegovoj viziji Grada?
Zamjeram mu što Dubrovnik uništava, pretvara ga u objekt, oduzima mu one mogućnosti koje mu doista pripadaju, bez obzira što je Dubrovnik danas marginaliziran i izoliran. Evo recimo, Split sam po sebi nema neke naročite prednosti premda je mnogo veći grad. Split je pred desetak godina bio u vrlo lošem stanju i unatoč činjenici što nije imao naročito vodstvo, a nema ga ni danas, uspio se nametnuti raznim drugim aktivnostima. Dubrovnik kao isključivo turistički grad nema budućnosti. On može biti samo neka vrsta transmisije za nešto i za nekoga. On ne može sam po sebi živjeti. Prema tome alternativna vizija znači imati plan o tome što raditi pored turizma.
Stvoren je parazitski mentalitet
Pa razvijamo se kao Sveučilišni grad?
To bi bilo dobro, ali Vlahušić na tome ne radi, bez obzira što priča njegov zamjenik Nenad Vekarić. Jedan program nije Sveučilište! Ako Sveučilište ovisi isključivo o državnom proračunu od toga u ovom trenutku neće biti ništa. To mora biti gradski projekt. Ovdje postoji neki kapital, postoje tvrtke, ljudi koji mogu financirati nešto što će im biti od koristi. Tako je to drugdje u svijetu. Morate znati što hoćete, morate znati kakva bi mogla biti uloga Dubrovnika u široj regionalnoj razmjeni. Morate biti informirani o mogućnostima modernih tehnologija, „tiskanju“ potrebnih dijelova raznih strojeva, primjeni novih i laganih materijala, nanotehnologiji. Morate ih primjenjivati. Mi smo ovdje radimo sezonski i to je stvorilo jedan parazitski mentalitet koji nije dobar i koji je doveo cijeli Grad u jednu depresivnu situaciju. U Dubrovniku se ne nazire neka naročita želja za životom. To je ključ. Treba stvarati zajednicu koja razmišlja o svojoj budućnosti, koja nije samomarginalizirana, raspršena i potpuno pasivizirana. Otvaraju se nevjerojatne mogućnosti preko tzv. treće industrijske revolucije u kojoj je proizvodnja digitalizirana, a proizvodi napravljeni po specifikaciji kupca. Riječ je ne samo o čistoj industriji, koja pretpostavlja sofisticiranu radnu snagu, nego o proizvodnji koja zapravo i nije tvornička, a po obliku podsjeća na stare doindustrijske obrte. To je ono što se događa na zapadu i to se može dogoditi i u Dubrovniku. Staviti sva jaja u košaru uslužnih djelatnosti i govoriti o zlatnoj koki – ne samo da nema perspektive, nego je programirano nazadovanje. To će nas tek dokrajčiti.
Restoran u Kneževom dvoru, kafić u Sponzi
Zašto ste protiv komercijalizacije zidina? Što nam loše može donijeti noćna šetnja, romantika…, lokali, discoteke? Može li se postići sklad očuvanja baštine i komercijalizacije?
Pitanje je ne samo želimo li čuvati svoju baštinu nego i kakav život želimo. Ako su točne procjene Organizacije svjetskog turizma OUN-a da će do 2020. godine broj turista u svijetu narasti na brojku od 1,6 milijarde, od čega na Europu otpada lavovski dio, onda se postavlja pitanje što će biti ne samo od baštine nego i od Grada. U Veneciji su primjerice o tomu već počeli razmišljati. Suočili su se sa činjenicom da je ta masovna turistička najezda, koja traje za razliku od nas tijekom cijele godine, donijela mnoštvo problema. Razmišljaju kako obustaviti priliv cruisera. Kako bi očuvali status UNESCO-va mjesta svjetske baštine izglasali su nove propise kojima štite ekskluzivni status Venecije. Mislim da su još daleko od rješenja, ako je suditi po prosvjedima organizacije Venice in Peril Fund, ali ipak nešto promišljaju, što se za nas ne može reći. Naše temeljno pitanje je kakav turizam želimo. Mi želimo mase, ali želimo i ekskluzivno, a to dvoje nikako ne ide zajedno. Nemam ništa protiv toga da se razne palače stave u funkciju, ali ne mora to biti samo kako Vlahušić zamišlja. Zašto razni ljetnikovci u Rijeci dubrovačkoj ne bi mogli postati dio jednog sustava Sveučilišta ili institucijskih djelatnosti. Drugim riječima da privlačimo ljude koji žele živjeti u tradicijskom okruženju, s prirodom, prošlošću, pa da onda i ti ljudi doprinesu boljem Dubrovniku. Ne, tu se ide na najjednostavnije i najprimitivnije načine privređivanja gdje ne samo da nema nikakve koristi već šteti Dubrovniku. Možemo otvoriti restoran i u Kneževom dvoru, možemo kafić u Sponzi. Svuda se može otvoriti zalogajnica, ali pitanje je što će ostati osim za jednokratnu uporabu.
Pravna pobjeda DPDS-a
Je li DPDS trebao popustiti i ne dopustiti da se situacija odvije na ovakav način?
Mislim da su prilično popuštali i onda su se suočili s Vlahušićevom nezasitnošću. Shvatili su da popuštanje vodi samo k novim još nezasitnijim traženjima. Znali su da imaju neke prednosti u potpisanom ugovorom i odlučili su se povući crtu. Mislim da će DPDS pobijediti i da pravna bitka neće dugo trajati. Bilo bi vrlo loše da dugo traje jer Vlahušiću je dovoljno relativno kratko vrijeme da potpuno uništi sustav koji je funkcionirao od 1952. godine.
Ministrica kao zadnja primitivka
Znate li za primjer da je ijedan zakon donesen dirigiran isključivo lokalnom politikom?
Meni tako što nije poznato, barem ne u parlamentarnim demokracijama. Ovo je nevjerojatan fenomen i ono što mi nije jasno kako su ljudi u vladajućoj koaliciji mogli prihvatiti tako nešto. Pa zar njima nije jasno da je ovo pravno nasilje i krajnje opasan presedan koji neka nova vlada može koristiti protiv njih. Na koncu to je odustajanje od pravne države. Pa ne možete vi parlamentarnim aktom derogirati jedan ugovor. Kakva je to poruka stranim ulagačima? I još se čudimo da nas investitori zaobilaze. To je apsolutno nevjerojatno. To nije u djelokrugu Sabora. Nije njegova funkcija intervenirati u lokalnu upravu. Uostalom, jednostavno ne mogu razumjeti ponašanje tih ljudi, saborskih zastupnika, ministrice, navodno kulturne žene, koja se u cijeloj ovoj priči ponašala kao zadnja primitivka.
On je Šerif od Nottinghama
Vlahušić je u više navrata istakao kako Dubrovnikom vlada ‘robinhoodovski’. Kako Vi gledate na ta njegova davanja, odnosno uzimanja ‘bogatima’ i navodno dijeljenja ‘siromašnima’?
Priča mu je dobra ali lik je pogriješan. Valjda je mislio na Šerifa od Nottinghama, a ne na Robina Hooda. Preraspodjela koju je engleski odmetnik provodio u svoje vrijeme bila je u funkciji restauracije legalnog kralja, što u ovom slučaju sigurno nije cilj. Vlahušić zna da živi u jednom vrlo krhkom društvu, posebno sa stajališta pravne sigurnosti, i jednostavno zlorabi tu okolnost. On se ponaša grubijanski, nasilnički što je posve u stilu s njegovom strankom koja se tako općenito ponaša. Hrvatska narodna stranka, gledajući ih sve ove godine, je tipično građansko etatistička organizacija, koja je zalutala u obitelj liberalnih stranaka. HNS-ovci vjeruju samo svojoj subjektivnoj volji, i uopće ih se ne tiču interesi zajednice ili pojedinca.
Tako su se riješili i Čačića?
Da, pravo mu budi. Jedan moj politički prijatelj davno je primijetio da je bilo više demokracije u statutu Saveza komunista Jugoslavije nego u statutu Hrvatske narodne stranke. To je interesna skupina i posve je logično da je Vlahušić jedan od regionalnih lidera HNS-a. Umjesto stranačke kulture oni njeguju mentalitet mafijaške organizacije. Tako se i ponašaju. Ako želite postati ravnatelj Arhiva ili neke ustanove u vlasništvu Grada, morate biti u stranci. Tako nije bilo ni u najcrnjem komunizmu. Vinko Foretić je desetljećima bio ravnatelj arhiva i to po stručnosti, nikako po knjižici.
Ali ne rade oni jedini po takvom modelu?
Da, ali su mnogo grublji od većine. HDZ-ovci i SDP-ovci se ipak nisu tako ponašali ili ne do te mjere. HNS je jedna izuzetno sirova grupacija bez ikakvih skrupula.
Kapitulacija pred gradonačelnikom
Ipak, Vlahušić, kakav – takav dobio je drugi mandat u Gradu.
Bolje je pitanje zašto se druge stranke nisu trudile. Zašto nisu postavile kandidate koji bi imali šanse. Nisu se borile. Vlahušić je ovladao cijelim stranačkim životom Grada. Tome je dokaz Dubrovački dogovor.
Što je to Dubrovački dogovor?
To je kapitulacija svih stranačkih vodstava pred Vlahušićem i pred činjenicom da su svi kompromitirani rasprodajom Srđa. Možda Vlahušić nije u tome bio od početka, ali jest sigurno pri kraju. Svi su sada pod istim kišobranom. Nisu željeli da itko snosi posebnu odgovornost, nego naravno da se svi drže za ruku i da budu podjednako krivi ili zaslužni. Za mene je posebno dvojan slučaj Nika Bulića koji je u dubrovačku politiku oktroiran mimo svake logike. Skeptičan sam prema njemu već dugo vremena i mislim da je on krajnje loš izbor za predsjednika Gradskog vijeća. Njegova je nazočnost u ovoj priči dodatno opterećenje. Postao je jedna od Vlahušićevih važnijih poluga. Jedan dio SDP-u želi se emancipirati od odgovornosti. Pokušavaju razviti vlastitu strategiju izlaska iz te priče. Nadam se da će im to uspjeti, ali i oni su odgovorni. Ukratko, imate jednu neodrživu situaciju koja govori do koje je mjere Vlahušić dominantan i do koje je mjere ovladao Gradom.
Pa koje je rješenje. Neki treći put? Kako na lokalnoj tako i nacionalnoj razini?
Ne vjerujem u treće putove, premda nisam uvijek tako razmišljao. Treći put je bio aktualan koncem 1990-tih godina. No, nije zaživio iz više razloga. Uostalom dvije temeljne stranke HDZ i SDP su se u mnogome promijenile. Sada stvar nije više stvaranje nekakvog „trećeg bloka“ već uljuđivanje dvije postojeće velike stranke. Mislim da je to mnogo zahtjevniji posao i da na njemu treba raditi. I jedna i druga stranka imaju mnogo ostataka prošlosti i nisu još uspjele do kraja uhvatiti korak s političkom kulturom zapadne demokracije. U ovom je trenutku važno da HDZ bude uspješna opozicija. Oni su pod Karamarkom pošli jednim boljim putem koji ih kvalitetno mijenja. Mislim da je to prije svega put odustajanja od etatizma i što jačeg prihvaćanja tržišnog gospodarstva. Također, u Karamarkovu HDZ-u nema nedoumica oko prozapadnog pozicioniranja Hrvatske. HDZ doista gleda prema Zapadu, što se još uvijek ne može tvrditi za SDP. Zato HDZ i nije stranka rigidne desnice, kao što tvrde razni medijski propagandisti, već stranka koja predstavlja sukus nacionalnog interesa.
Do promjena izbornim putem
S Karamarkom na čelu?
Dakako. To je u prvom redu njegovo djelo. Zamjerke s kojima je suočen formalne su naravi. Doista bi mogao više govoriti u Saboru, doista bi mogao bolje govoriti, itd. Priče da stranku vodi u suprotnom smjeru od Tuđmana, posebno kad to govori Stipe Mesić, za mene su preporuka. Ali to nisu načelni prigovori. Karamarko je vrlo mnogo učinio da oživi HDZ i da ga idejno bolje ekipira, što možda nije najbolje predočio, a nije imao ni prilike. Uostalom, vrijeme će pokazati. Davno nisam vidio tako masovna osporavanja politike jedne vlade, kao što je sada slučaj, a to je zato što se ta Vlada ponaša vrlo bezobzirno. Pokušava zapravo promijeniti mentalitet jedne sredine na način koji se ne može postići bez primjene sile. Zato i imamo toliki otpor i zato imamo toliko sukoba. Ne isključujem mogućnost da se cijela stvar izlije iz korita. Nikad ne znate kad će se to dogoditi. Evo, sad se to upravo događa u Bosni i Hercegovini. Nitko nije mislio da je će Bosna do te mjere uzavreti. Može li se to dogoditi i u nas? Ne isključujem tu mogućnost, premda mislim da bi bilo bolje da do promjena dođe izbornim putem. Zato će se i medijska optika postepeno mijenjati u korist Karamarka.
Zar mi ipak više ne volimo prosvjedovati iz svojih kauča?
Možda. Prije će biti da kolikogod je u Hrvatskoj loše, još nije do te mjere loše. Unatoč tomu, niz institucija se u ovom trenutku urušava pred našim očima. Naš zdravstveni sustav se urušava. U mnogo je lošijem stanju nego školstvo, koje se također urušava. Zato i postoji mogućnost da će javni prosvjedi doći na dnevni red.
Premijer nije došao u Prdečevo selo
Za Festu sv. Vlaha posjetio nas je premijer Zoran Milanović i mnogi su bili ogorčeni njegovim pojavljivanjem u džemperu, bez kravate. Je li taj njegov nastup u Dubrovniku pokazatelj koliko do nas drži?
To nije pitanje poštivanja Dubrovčana, to je stvar poštivanja vlastite funkcije. Premijer ne poštuje svoju funkciju i njegova je prava odgovornost za eroziju institucija u nas. To uopće nije potrebno dokazivati. Njegov stil sve govori. Nije morao doći na Festu. Ali ako je već došao ne može to raditi kao da posjećuje peradarnicu u Prdečevu selu. Doći na piće, ali ne ostati na ručku. On to ne vidi kao bitno, on misli da se može ponašati onako kako njemu padne na pamet. Krajnji nemar, nepromišljenost i vrijeđanje, to su Milanovićeve karakteristike i recept za neuspjeh. Njegova će priča doživjeti vrlo loš kraj.
Zadnje dvije godine kako premijer tako i njegovi najbliži suradnici nisu obilazili Dubrovnik, odnosno nisu se družili i javno pokazivali s Vlahušićem. Ove godine nije bio taj slučaj. Što se promijenilo?
Promijenilo se okruženje. Kad je Milanović došao na vlast nije bilo nijedne poznate afere. Mogao se junačiti nad Mirelom Holy, koja doista ništa i nije sagriješila. Sad ih ima pregršt, pa nema potrebe izbjegavati Vlahušića. Budući da je jasno kako SDP nije stranka čistih ruku, njezin se lider ne samo može rukovati s onima koji također imaju vrlo prljave ruke nego je to čak i poželjno. Mislim da je Milanoviću to postalo sasvim svejedno, do te mjere da se više i ne trudi. Zanimljiv je to fenomen. Na djelu je zamor, nedostatak ideja i neuspjeh. A neuspjeh uvijek vodi u još veći neuspjeh. Teško je bilo kritizirati Milanovića u prvoj godini njegova mandata. Mnogi bi vas sugovornik podsjetio na ono što je HDZ radio. Sad više nema tih obzira. U Hrvatskoj je nastupilo vrijeme tihog napuštanja Milanovićeva rova. To se najbolje vidi u intelektualnim krugovima. Mnogi vatreni zokijevci polako i tiho, neki i ne baš tako tiho, okreću mu leđa i traže alternativu.
Idiotska vlada bez prioriteta
Ipak, Liniću je još uvijek glavni alibi HDZ…
Poslije dvije godine to više ne pali. Nažalost njegov cijeli mentalitet je mentalitet rezanja i oduzimanja. On nikad nije shvatio da je njegova funkcija stvarati mogućnosti da kolač bude veći, a ne da on od malog kolača uzme veći dio. I to je cijela politika ove Vlade. Vlada bi trebala poticati građane na stvaranju novih bogatstava, koja bi onda, uz bolju poreznu politiku, rješavala čitav niz socijalnih i drugih pitanja i rasteretila naše dugove. Drugim riječima da bismo se izvukli iz rupe moramo bolje i inventivnije raditi, a Linić sve čini da ljudi ne rade. Pa kakva je to idiotska vlada koja, u trenutku nepostojanja tržišta nekretnina nameće dodatne propise koji još više otežavaju prodaju stanova, razne ekološke certifikate. Je li to normalno? Imamo gomilu takvih situacija.
Ali to nam nalaže EU.
Sve se da izbjeći. Ako je Milanović potrošio skoro sedam mjeseci na osporavanju europskog uhidbenog naloga, mogao je potrošiti barem jedan tjedan na odgodi ili promjeni ekoloških certifikata. Riječ je o prioritetima.