Naš je problem što osim pognute glave imamo i slijepe oči pa kad taj zanos nestane, glava ponovno kljucne prema zemlji. Jer da bistro vidimo ne bi nam glava tako olako klonula.
Hrvatska je na Svjetskom nogometnom prvenstvu ušla u polufinale. Ja s druge strane ulazim u finale ove druge sezone druženja s vama. Radi simetrije, osjećaja reda, dovršenosti, ovaj četrdeseti susret neka bude posljednji, kao što je bio i prošle godine. Nakon srijede znat ćemo idemo li s nogometašima u finale. Neizvjesnost nastavka našeg zajedničkog putovanja ovim stranicama, mostom koji smo izgradili između otoka i kopna, ostavljam vam u amanet. Produžetci u kojima se sjedi na klupi, penali koji se ne ispucavaju. I mene koji sam podozriv prema svakoj euforiji (što krivo tumače zlobnici kao ‘mrzitelj svega hrvatskog’), u kojoj se tako često izgovaraju gluposti koje niti pas s maslom ne bi pojeo, jer da su produkt pomračenog uma znaš po tome što se retorika naglavačke mijenja ako samo malo stvar krene po krivu, ponio je ovaj naš nogometni uspjeh. Možda ovako mlada, kakva naša država jest, treba to tetošenje, divljenje, da bi barem na kratko vrijeme busajući se o prsa držala glavu uspravno. Jedini način da vidiš kuda ideš. Naš je problem što osim pognute glave imamo i slijepe oči pa kad taj zanos nestane, glava ponovno kljucne prema zemlji. Jer da bistro vidimo ne bi nam glava tako olako klonula. Vidjela bi ona i tu ljepotu koja ju okružuje. Zato mi slijepci tako žarko čeznemo da nas netko vodi. A to s vođama je kod nas jedna baš opako problematična priča i nije za sada.
Izbornik naše nogometne reprezentacije započeo je svoju trenersku karijeru u mojem rodnom gradu. Baš bi bilo dobro da se pojavi još netko, ovaj put na čelu države, tko bi kao on svojim znanjem, vjerom i mudrosti posložio ovo što je kod nas tako temeljno raštimano. Možda uspjeh nogometaša, posvećen izbornikovim riječima ‘napaćenom narodu’ (što mi se na trenutak učinilo prenapregnuto dok nisam shvatio da i sam ovo pisanje njemu posvećujem, već ranije spomenuto), možda budnice (‘Moja domovina’) koje promuklo urlaju navijači, možda sav taj zanos velikog uspjeha malog naroda ponovno upali taj plamen koji pamtimo iz devedesetih, a koji nam sada treba za potpuno drugačiju borbu. Ovaj put s demonima mraka, čudovištima koje držimo u ormaru ili ispod kreveta, a s njima se najteže boriti. S druge strane samo treba upaliti svjetlo da nestanu, što je jeftina fraza s aspekta literature. Zar nisu sve prave stvari u životu besplatne?! Možda je ovdje palo sjeme i događa se nešto što će svi oko nas kroz nekoliko godina čeznutljivo gledati? Pa nije li Nick Cave na koncertu za pamćenje na In-musicu u Zagrebu hvalio upravo taj hrvatski duh, pa njemu, istinskom mediju tog istog duha, uopće nije neobičan uspjeh hrvatskih reprezentativaca. Imamo sve. Ajmo delati! Dosta s time da me ne proglasite demagogom. U epilogu moram još dovršiti neke priče. Morao sam ja zbog svojeg pisanja istrpiti i prozivanja. A činilo mi se da sam mlak, kamilica, rekli su, no uspio sam citirajući opasno povrijediti i neke ljude. Ovim putem se ispričavam jer ništa od smjernog napadanja, osim u funkciji zapleta, meni nije bio cilj. Umjetnička sloboda. Valjda sam više puta ovdje napisao, ili barem dao naslutiti, kako je moja borba (Mein Kampf/Min Kamp) bez ispaljenog metka, bez leševa koji plutaju rijekama, osim ako ih u ovom vihoru podignutom unutarnjim derviškim plesom nisam pomeo sasvim slučajno. Ne zato jer nisam spreman za suočavanje, jer sam kukavica (ponavljam se), već zato što se čovjek može suočiti samo sam sa sobom ako ima oči pravilno postavljene, s pogledom prema unutra.
Htio sam ovaj posljednji tekst napisati kao razgovor s čovjekom koji se javio na mjesto apotekara, a čiji su motivi eventualnog dolaska na otok dosta slični mojima od nekada. Kako još nije došao, možda se promišlja, ostavit ću to za moguću budućnost. Svira bubnjeve, čuo sam. Želi se vratiti stvarima koje je putem do sada zagubio. Kako to obično biva sa stvarima koje Bog dobro posloži, upravo bubnjar fali u bendu koji su moji otočani skoro začeli, no prolaze još uvijek kroz porođajne muke. Nabavio sam električni pijano pa sviram više nego kad sam morao odlaziti u Dom kuture Zabrežje na onaj općinski. I dalje lomim prste Mozartovom ‘laganom’ sonatom 545 u C duru. Ne čini mi se da je izvan mojih sposobnosti, već stalno krivo mislim da su godine nevježbanja nenadoknadive, što nekako blokira sve one izvore u meni koji bi oslobođeni skratili vrijeme do uspjeha. Uzeo sam i jednu Haydnovu sonatu koja je lakša, skoro i lijepša. Ne, nisam ja pijanist u bendu. Zapeo sam u krivim stoljećima i ne mogu se načuditi što sam sve propustio u njima. Nadam se da ništa ne propuštam u ovima. Kažu mi (kako kupio tako prodajem) da klinici u Dubrovniku, suprotno mojem pisanju (Turbofolk) ipak ‘okidaju’ i na pjesme Gabi Novak. To mi je baš nekako čudno. Tome u čast puštam pjesmu ‘Nada’ i pjevam (Pred nama put i iza nas, kao stari drug, kao pas…) iščekujući finale.