Nakon dugih i teških pregovora na „Avengeru“, general Phillipe Morillon, zamjenik zapovjednika snaga UNPROFOR-a izjavio je kako će „početak procesa povlačenja jugo-vojske s još uvijek okupiranog područja dubrovačke općine započeti za dva do tri dana“, a kao krajnji rok za okončanje povlačenja u pregovorima je određeno vrijeme od osam dana.
Po svom običaju jugo-vojska je, prividno pristajući na sve, iznova pronašla „razlog za ne potpisivanje ovog sporazuma“. Potpuno očekivano „sporno“ je bilo pitanje Prevlake, za koju je general Pavle Strugar, odbijajući staviti svoj potpis na postignuti sporazum, rekao kako „to nije vojno pitanje već pitanje politike i države“.
General Janko Bobetko i tom prigodom iznio je odlučan stav ponavljajući tvrdnju po kojoj je „suverenitet Hrvatske principijelna, a povlačenje jugovojske neodgodiva stvar“. I pored toga, nasuprot već navedenim tvrdnjama hrvatskog političkog vrha kako o Prevlaci nije i neće pregovarati s neprijateljem, u novi prošireni nacrt sporazuma ušla je i točka VI.: „Poluotok Oštra, kako je označeno na priloženoj karti, postat će demilitarizirana zona, potpuno slobodna od vojnog osoblja i opreme.
Po završetku Faze 2., UN će održavati svoje stalno prisustvo na poluotoku Oštra kao jamstvo njegovom demilitariziranom statusu, do konačne odluke o tom području koje će donijeti UN i vlade dviju suverenih država (?!)“.
Koristeći se pokazanom riješenošću hrvatske politike na traženju konačnog rješenja mirnim putem i pregovorima, general Strugar je, nastojeći umanjiti značaj preuzetih obveza, licemjerno ustvrdio kako se na „Avenger“-u pregovaralo „samo o načinima i procedurama koje bi se trebale usvojiti u slučaju (?) povlačenja“. „Dopunio“ ga je i predsjednik tzv. SRJ Dobrica Cosić svojim „iskrenim stavom“ da se između stanovnika Crne Gore i Konavala trebaju vratiti „tradicionalno dobri odnosi, uz zaboravljanje i prevazilaženje aktualnih i neugodnih epizoda“.
U kojoj mjeri je pobjednička Hrvatska vojska bila „talac“ političkih lutanja, svjedoči i izjava generala Zbora Antuna Tusa, koji je 21. kolovoza, nakon obilaska postrojbi Južnog bojišta izjavio: „Pred nama je njihov konačni odlazak i više nisu u pitanju mjeseci i tjedni već dani kada će Konavle i Prevlaka u cijelosti biti slobodni… Sada kada je političko rješenje pred nama i kada vjerujem da do vojnog neće doći (?), Dubrovčani se mogu slobodno pripremati da od početka idućeg mjeseca turistička sezona dobije kakve takve obrise…“
I dok su postrojbe Južnog bojišta vodile neprestane borbe s neprijateljem u dubrovačkom zaleđu, vjeru u uspješno iznalaženje mirnog rješenja vratio je 30. rujna 1992. godine, postignuti sporazum Tuđman – Cosić u Genevi. U točki 3. zajedničke izjave stoji: „Dvojica predsjednika su se sporazumjela da će JA napustiti Prevlaku do 20. listopada 1992. godine u skladu s Vance-ovim planom“.
„ZAIGRAT ĆE FESTIVAL I ODJEKNUTI HIMNA SLOBODI“
Budući zaključenje ovog broja duLista pada na dan svečanog otvorenja Dubrovačkih ljetnih igara, a s obzirom na snagu i veličinu tada izrečenih poruka, vrijedno je prisjetiti se kako je to izgledalo prije punih dvadeset godina.
Potpuno prazni Stradun, kao i sve prozore Grada „o devetoj noćnoj uri“ 10. srpnja 1992. godine, osvijetlili su plamečci desetaka tisuća svijeća, pokazujući svima duhovnu i kulturnu snagu vječnog Grada. Na valovima Radio Dubrovnika odjeknuli su stihovi Gundulićeve Himne Slobodi, a svoje poruke Dubrovčanima, i Hrvatskoj, uputili su gradonačelnik Petar Poljanić i direktor Festivala Tomo Vlahutin.
„…Dubrovnik već mjesecima dostojanstveno i časno, neslomljena duha i odvažno podnosi zlo kojim su ga okružili. I večeras je Dubrovnik dostojanstven u mraku i ponosno svjedoči o neprolaznoj snazi duha i uma koji stvara dobro, koji oplemenjuje i nadahnjuje. Tako je u ovom Gradu uvijek bilo, i tako će biti za svagda“ (P. Poljanić).
„…Danas će muze doista šutjeti, okrutno i neprijateljski prisiljene na to. Ali ne zadugo. Jer presijecanje kontinuiteta Igara bilo bi presijecanje korijena dubrovačke kulture. I zato će ovog ljeta u ranjenom Gradu igrati ono što je moguće. Dubrovnik je ovog trenutka siromašan ali duhom bogat…“ (T. Vlahutin).
Najavljujući te 43. DLJI, direktor Umjetničkog programa g. Joško Juvančić, koji je kako tada tako i danas bio s nama, naglasio je kako će „ove godine napravit Festival isključivo Dubrovčanima, njihovim braniteljima – braniteljima Dubrovnika, prognanicima. Želimo dati napaćenom Gradu i okolici onoliko koliko se to od nas zahtijeva.
Želimo da kazališnim i glazbenim doživljajima bar malo pridonesemo lakšem podnošenju patnji, pokušamo obodriti duh, pridonijeti dostojanstvu koje je oduvijek krasilo ove prostore… Zaigrat će Festival onoga časa kada cijelo područje dubrovačko bude slobodno, i odjeknuti himna Slobodi po svim prostorima zvonkije i punije nego ikada do sada.“
Prilog 1.: Stradun 10. srpnja 1992. u 21 sat, foto arhiv Dubrovačkog vjesnika, MSP dokumentacija
Prilog 2.: „Zaigrat će Festival“, Joško Juvančić, foto Ž. Šoletić, arhiv Dubrovačkog vjesnika, MSP dokumentacija