Samo za čitatelje Dulista donosimo recenziju nedavno prikazane TV serije ‘Postaja jedanaest’. Serija donosi uzbudljivu priču o žiteljima novog svijeta, koji pokušavaju izgraditi svoje živote nakon razorne pandemije.
Piše: Pavo Jančić, prof.
Nepobitna je činjenica da se svijet kakvog smo poznavali do prije nekoliko godina, nepovratno promijenio. Pandemija, lockdown, izolacija, rat, prijetnja nuklearnim oružjem, postali su dio naše svakodnevice, najava nekog novog, teško probavljivog, apokaliptičnog vremena. Ne čudi stoga da se u posljednje vrijeme sve više pišu knjige, snimaju filmovi i serije distopijskog sadržaja, obogaćujući žanr znanstvene fantastike nekim novim temama i motivima. Posebno je zanimljiva podvrsta ”mekog ili soft SF-a”, vrsta znanstvene fantastike koja tematizira filozofske, sociološke i psihološke teme društva budućnosti i nije isključivo koncentrirana na sam prikaz katastrofa, uništenja gradova, mrtvih tijela, zomboidnih nakaza ili madmaxovske depresivne budućnosti u kojoj vladaju manijakalni umovi.
Hamlet kao potreba i smisao distopijske stvarnosti
Serija ‘Postaja jedanaest’ (Station Eleven) jedna je od takvih serija. Ova spekulativna fikcija, bazirana na istoimenom romanu kanadske književnice Emily St. John Mandel, objavljenom 2014. godine, donosi nam priču o ljubavi, slobodi, umjetnosti, čežnji, sjećanjima, traumama, međuljudskim odnosima. Ipak, ponajviše progovara o istinskom značenju sentence sic transit gloria mundi, prolaznoj prirodi bogatstva i slave, ali i ljepote svijeta kakvog poznajemo. Serija započinje smrću poznatog glumca Arthura Leandera, na sceni za vrijeme trajanja predstave pred očima djevojčice Kirsten Raymonde. Iste noći Chicagom (kao mjestom radnje) počinje harati smrtonosna gripa ”uvezena s Istoka” koja će ubiti 90 posto svjetske populacije, a one malobrojne preživjele primorati da se na sve načine bore za goli opstanak. Kirsten spašava jedan od gledatelja predstave Jeevan Chaudhary i njihov odnos postaje temeljna dramska premisa serije. Dvadeset godina poslije, Kirsten je glumica u Putujućoj simfoniji, trupi koja po opustošenom svijetu izvodi predstave i koncerte s ciljem da se ljepota iz nekadašnjeg svijeta nikad ne zaboravi.
Taj novi svijet u potpunoj je industrijskoj i tehnološkoj regresiji, u njemu nema zdravstvenog, vojnog, policijskog sustava, ne postoje gradovi, države, nema struje, vode, interneta, telefona, televizije. Niti jedno prijevozno sredstvo ne vozi jer nema goriva, ne rade restorani, hoteli, trgovine. Postoji samo glazba i kazalište. I Shakespearov Hamlet kao lajt motiv serije. Radnja serije obuhvaća više desetljeća, meandrira naprijed i nazad kroz vrijeme, živopisno dočaravajući život prije i poslije velike, smrtonosne pandemije. Puno je tu likova različitih životnih sudbina, mnoštvo je zasebnih narativnih rukavaca, ali primičući se kraju serije svi putevi vode prema Muzeju civilizacije, posljednjem bastionu prošlosti koja je nepovratno izgubljena, a gore spomenuti glumac Arthur postaje nit koja povezuje sve aktere. Važno je istaknuti i značenje stripa ”Postaja jedanaest” kao ključnog elementa radnje, čiji citati odzvanjaju novim svijetom, poput neke pseudo religijske, new age mantre.
Oštećeni pojedinci u gradnji novog svijeta
Autor serije Patrick Sommerville i redatelji Hiro Murai i Jeremy Podeswa, napravili su iznimno atmosferičnu, pametno režiranu seriju, na trenutke nelagodnu, ali intrigantnu i što je zanimljivo na kraju potpuno opstimističnu. Nelinearni prikaz događanja vješto je scenaristički inkorporiran u samu fabulu, koja time dobiva na dinamičnosti bez onog, ponekad suvišnog i napornog, umjetnog dramatiziranja radnje i izravnog objašnjavanja. Poetsko – meditativni tempo i ugođaj serije emotivno uvlači gledatelja u priču tog novog, pomalo kaotično ustrojenog svijeta, u kojima je post pandemijska stvarnost potpuno udaljena od od normi nekih prošlih vremena (u tehnološkom, ali i u ljudskom smislu) i gdje samo smrt donosi osjećaj potpune oslobođenosti. Iako serija donosi zavidnu dozu kritičkog promišljanja stvarnosti, dojmljivu kroniku raspada jedne tehno epohe, konzumerističkog svjetonazora i društva (koji kao da nikad nije ni postojao), propast civilizacije prikazana je bez intelektualne pretencioznosti, bez osuđivanja i jasnog imenovanja krivaca za nestanak čovječanstva.
Isti pristup se pojavljuje i kod karakterizacije glavnih likova. Redatelj ih predstavlja s posebnom nježnošću, kao emotivno oštećene pojedince koji grade novi, humaniji, topliji i naivniji svijet, u kojem se, unatoč njihovim plemenitim nastojanjima, ipak stalno miksa dobrota i zloba, empatija i nasilje, nježnost i okrutnost, smisao i groteska. Fascinantna je ta njihova sposobnost preživljavanja, samozavaravanja, tegobnost egzistiranja u novom društvu, samo-nametnuta ritualiziranost radnji, zatomljenost emocija. U tom velikom i nijemom svijetu, često se bježi u prošlost, u svijet mašte, a tenzije među likovima prikazane su suptilno, scenaristički vješto i s popriličnom dozom suosjećanja.
Život može istodobno biti i lijep i strašan
Glumačke izvedbe iznimno su uvjerljive, slojevite i iznijansirane. Gael García Bernal (kao Arthur), Himesh Patel (kao Jeevan), Matilda Lawler i Mackenzie Davis (kao mlada i starija Kirsten), David Wilmott (kao Clark), David Cross (kao Gil), Caitlin FitzGerald (kao Elizabeth) i Nabhaan Rizwan (kao Frank), svojom glumačkom ekspresivnošću uspješno su iznijeli svih deset epizoda serije, vjerno prenoseći ozračje apokaliptične vizije budućnosti. Posebno su impresivni u izvedbi Shakespearea (jedan od najljepših prikaza kazališne predstave kojI sam ikad vidio na filmu je onaj njihov u hangaru zrakoplovne zgrade, uz odsjaj stotine svijeća), kad zavodljivom vizualnošću i hipnotičkim ritmom balansiraju između filmskog i kazališnog jezičnog izričaja. Svakako treba spomenuti i paletu brojnih, upečatljivih i pomaknutih sporednih likova, koji seriji daju potrebnu dozu bizarnosti, ali i otvaraju mnoštvo različitih životnih perspektiva i dubljih slojeva priče.
Serija obiluje dojmljivim i koloristički prigušenim kadrovima, a glazbena podloga savršeno prati karakterno – psihološko zaleđe protagonista, ali i turobno i tmurno ozračje distopijske i na trenutke mizantropske futurističke zbilje. Ukratko, unatoč posebnom tonu i ozračju serije, elementima magičnog realizma i eteričnosti koju nosi u sebi, ona je fabularno potpuno uokvirena, snimljena u savršeno pogođenom trenutku zdravstvene i ratne krize koja nas okružuje i svakodnevno nam kida živce. Poruka filma može se sažeti u rečenicu kako život može lijep i strašan istodobno, kako je češće jezovit nego milozvučan i pitom, kako nigdje nema potpuno sigurnih staza, ali ni potpunih negativaca i zla koje se ne može nadvladati. Kraj serije donosi note optimizma, utjehe, vjere i nade, u izvedbi Putujuće simfonije i njihovih novostvorenih i ponovno pronađenih prijatelja. Narativna mreža isprepletena je finim tkanjem, prepuna elegičnog ugođaja, neke bezvremenske tuge i probuđene ljepote, prisutne u svakom kadru ove odlične serije. Iskrena preporuka svima pa i onima koji nisu ljubitelji žanra.
Naziv: Station Eleven
Mreža: HBO Max 2021.
Žanr: Drama, Distopijska fikcija
Foto: hbomax.com