‘Kuća je velika, ne može se ona nosit’, predstava je koja je oduševila dubrovačku publiku, u kojoj glavnu mušku ulogu nosi naš poznati glumac Edi Jertec. Utjelovio je ulogu sina i zapravo na kazališnim daskama iznio život kojega ima u stvarnosti. Većinu ove epizode Edi i Barbara posvetili su razgovoru o borbi s demencijom, odnosno Alzheimerovom.
Edijeva majka dugogodišnji je borac s ovom bolešću, koja nažalost, za razliku od hrvatskog sustava, ne čeka. Edi se prisjetio kako je sve to izgledalo prije 11 godina kada je počeo slutiti da nešto nije u redu.
– Prvi put sam posumnjao da nešto nije u redu kada je otišla podići novac u banku. Kada se vratila kući, rekla mi je da je pronašla novac na ulici i pokupila ga, a zapravo je sama bacala novčanice. Također, konstantno je tražila ključeve koji su joj cijelo vrijeme bili u ruci. No, trenutak kad mi je stvarno postalo jasno da je riječ o ozbiljnom problemu bio je kada sam otišao na turneju u Osijek, gdje smo proveli četiri dana. Ostavio sam joj 600 kuna, više nego dovoljno za to vrijeme, i dogovorio da jede u restoranima. Namjerno sam ispraznio frižider jer sam nešto naslućivao. Kad sam se vratio, svih 600 kuna još je bilo u takuinu, a frižider i dalje prazan. Tvrdila je da su je častili. Tada sam shvatio da je vrag odnio šalu – prisjetio se Edi.
Kada je bolest tek počela, Edi nije puno znao o brizi i njezi za dementne pacijente. Ipak, danas se u potpunosti samostalno brine o svojoj majci.
– Ja sam taj koji sve radi, ja sam njoj i fizioterapeut i njegovatelj, a u određenim trenutcima i medicinski brat ili sestra, kako bi se reklo. Također, s njome sam tamo gdje treba biti kada je jednostavno potreban liječnik, a ja ne mogu ništa – ispričao je emotivno Jertec.
Osvrnuo se i na sustav u Hrvatskoj, koji prema njemu, jednostavno nema dovoljne resurse za sve oboljele od demencije, zbog čega je i on sam odlučio preuzeti ulogu skrbitelja.
– Nastojao sam podići svijest o toj bolesti. Smatram da je sramotno da ljudi na odgovornim položajima ne čine više, jer ta bolest, na kraju krajeva, čak ni nema svoju šifru za rehabilitaciju. A riječ je o osobama s invaliditetom. Ti ljudi često nemaju ništa, prepušteni su sebi i svojoj obitelji, a ako obitelji nema, onda institucijama ili domovima za starije. Ne vrijeđajući nikoga, ali takvih ustanova u Hrvatskoj jednostavno nema dovoljno, a one koje postoje uglavnom nisu prilagođene osobama koje boluju od demencije ili Alzheimerove bolesti. Možda u cijeloj zemlji postoje tek jedan ili dva doma koji to doista jesu – rekao je.
Razgovaralo se i o temi dubrovačkog Kazališta Marina Držića te napretku u zadnjih par godina, a na pitanje može li naše kazalište doći na razinu Hrvatskog narodnog kazališta Edi odgovara:
“Nemamo mi uvjete za to, kako ćemo mi biti HNK? Mi nemamo balerine, mi nemamo operne pjevače, jednostavno nemamo. Ipak, o teatru se priča, teatar radi i gostuje, tu smo. Sad, jesmo li HNK ili nismo? Mislim da nam ništa ne fali s Dubrovnikom, ovo je najbogatiji grad na svijetu.”
Kako je prepoznao prve znakove bolesti, što je bio okidač za demenciju osobi sa samo 68 godina, je li ikad razmišljao mamu predati u dom umirovljenika, ali i kako preživljava ljeto u Gradu i poštuju li se stanovnici unutar zidina – saznajte u novoj epizodi podcasta S Barbarom.
Podcast je dostupan na portalu dulist.hr i na YouTube kanalu DuLista, a kraće isječke potražite na Instagramu, Facebooku i TikToku.
