Ovo je moje stvaranje, da misli ne bi ostale samo misli, jer ne znam jesu li jednakovrijedne kao i riječi.
U početkU bijaše riječ. Ono što ne znam sa sigurnošću je li bila zapisana ili izgovorena. Vjerojatnije ovo drugo. Ili je to svejedno? Pitao sam u kućnoj posjeti jednog svojeg simpatičnog starčića, da mi s mjesta kojeg nastanjuje posljednjih nekoliko godina (predgrađe grada Parkinsona), i u kojem govor postoji tek kao odgovor na postavljeno pitanje, obično jedna riječ, prosta rečenica, tek povremeno prosta proširena, odgovori na pitanje što li je zaista važno u životu. Šutio je neko vrijeme tražeći riječi ili hvatajući misao kao dosadnu muhu po kavezu uma; mljackao izvodeći kružne pokrete ružičastim jezikom preko usnica s kojeg nisam mogao svrnuti pogled, čekajući da porodi odgovor, da bi na kraju prasnuo dva stakato sloga, prvi naglašeni: ‘Govor!’. Da potvrdim kakvu sam to istinu čuo preformuliram: R’iječi?’. Odgovara odmah kao jeka, ponovno kratko, možda kao posljedica neurološkog ili psihičkog poremećaja kojem ne znam naziv (eholalija možda): ‘Riječi!.’ Dokazuje mi to da ono što nam je najvažnije u životu upravo ono što nam nedostaje, bolje rečeno ono što smo izgubili, jer za njega je opće poznata stvar da je bio prije ove bolesti velika pričalica. Jedan od onih kakve svaki dan čujem u čekaonici ambulante, na brodu, plaži, u krčmi, ili ispod prozora stana u kojem živim. One koji su po cijeli dan sposobni vrtjeti jezikom, proizvodeći glasove i misli pretvarati u zvuk, iako često tako malo ima lijepog u tim mislima i zvukovima, barem koliko krišom uspijem uloviti.
Taj govor počesto bude i preglasan jer u bezličnosti tema i jezičnih sklopova, misli i ideja, jedino se agresivnošću buke kojom riječi proizvodiš možeš nametnuti (primjetite kako glasno, bezrazložno buče glumci u reklamama, filmovima ili televizijskim serijama, pogotovo onim turskim). Pomislim tada, kad pokušavam vlastitu misao fokusirati u blizini tog prežvakanja i izbljuvavanja riječi: B’ože, koliko vi ljudi možete govoriti!,’ kao da sam sâm neka nezemaljska vrsta. Ako je svijet otjelovljena riječ, zbroj ili rezultanta harmonija svih ljudskih, životinjskih, biljnih zvukova; zvukova vjetra, mora, rijeka i kiše; ako se svijet stalno i iznova stvara iz tih zvukova, onda postoji neosporna i izričita odgovornost nas kao živih bića, naših riječi i misli koje bi rječima trebale prethoditi (što nije uvijek slučaj, jer riječi mogu izlaziti iz grla bez da je misao bila načeta) u stvaranju svijeta koji nastanjujemo. Ako je tome tako, proizlazi da su onda sve one suvišne, nepotrebne, zapravo otpad, zagađenje. Greške u tkanju koje kvare ljepotu. Zato je dobro nekad umuknuti. Možda zauvijek, ili barem tako dugo dok znaš da tvoje riječi ne čine razliku (a razliku čini zapravo jako malo, a ne rubovi, krajnosti). Pitam se izgleda li mojem Srećku, s početka priče, svijet drugačiji jer tišinom gotovo ništa ne pridonosi njegovom stvaranju? Možda se s nestankom njegovih riječi polako brišu i slike, boje koje gleda očima, prelijevaju se kao akvarel raskvašen vodom, kao lice jako našminkane žene na kiši koje konačno postaje vidljivo kakvo je zapravo stvoreno. Što ostaje u tišini nakon toga? Bjelina platna ili apsolutna praznina iz koje sve nastaje?
Prapočelo stvaranja? Možda kad riječi postanu suvišne, a tišina i unutarnji monolog zauzmu konačno tron, onaj unutarnji svijet kao na ubrzanoj snimci dokumentarnih emisija počinje bujati, cvasti, pretvarajući pustinju u rajski vrt, toliko gust i mirišljav da misao koja u njemu nastaje, i riječ koja se uspije provući kroz njegove isprepletene grane ne može biti ništa drugo nego muzika. Volim u to vjerovati, ja koji razgovaram uglavnom s mrtvima, njihovim riječima na papiru, a odgovaram samo mislima koje ostaju zakopane u mojem vrtu ili ponekad zapisane na ovom mjestu. Valjda zato ponovno pišem, jer da me ne pritišće obveza teško da bih za pisanje skupio snage. Ovo je moje stvaranje, da misli ne bi ostale samo misli, jer ne znam jesu li jednakovrijedne kao i riječi. Možda je i moja tišina suha zemlja, neiscrtano platno. Jesu li riječi koje su pročitane ili zapisane jednake onima koje su izgovorene? Bi li svijet bio drugačije mjesto kad bi sve što je do sada zapisano bilo naglas i svjesno izgovoreno, pročitano? Možda se zato u svakom trenutku, negdje na svijetu, u nekom hramu riječi molitve izgovaraju glasno. Nekad budu to samo ponavljajuće fraze, bez svijesti i prisutnosti; autistično, retardirano ponavljanje za koje mi se čini da teško može nešto dobro činiti stvaranju. No postoje oni izuzetni govornici čijim se riječima i molitvama pokorava stvarnost. Postoje i oni koji svojim riječima pokoravaju čovjeka, koji ne služe dobru, pa i svijet koji su stvorili ili čak i dalje stvaraju nije onakav kakav bih volio da bude. Bez njega, doduše, ne bi smisao imao niti ovaj moj mali, prema ljudskim mjerilima, koliko toliko dobar svijet. Ali nisam ovdje da bih otkrio što je dobro a što zlo, niti ga prokazivao. Ostavljam to drugima. I dalje ću riječima pokušati razotkrivati tajnu čovjeka, a time ga i veličanstvenijim stvoriti.