U četvrtak u Galeriji Dulčić Masle Pulitika u organizaciji Umjetničke Galerije Dubrovnik izv. prof. dr. sc. Sanja Žaja-Vrbica održala je predavanje na temu životnog puta i stvaralaštva dubrovačkog umjetnika Marka Rašice sugestivnog naslova ‘Po trnju do zvijezda i zaborava’. Kako je ispričala Žaja-Vrbica, Rašica je rastao u okolini koja izuzev prirodnog okruženja, zbog nedostatka muzejskih ustanova, izložbenih prostora i, svakako, obrazovnog kadra, nije bila poticajna za mlade kreativce. Njegov talent uočen je još u djetinjstvu te se on nastoji povezati s istaknutim figurama ondašnjeg kulturnog života i odlazi u atelijere slikara poput Antona Perka, češkog časnika i tajnika Habsburške obitelji.
Dubrovački krajolik nepresušna inspiracija
– Rašica ide u prirodu, uporno slika, ali je autodidakt, nema sistematsku poduku. U svojim memoarima zapisao je da je učio od svog susjeda koji je bio soboslikar. On mu je pokazao kako će osnovne stvari izvoditi. U to vrijeme u Dubrovniku uopće se ne može kupiti slikarski materijal. Taj amaterski period traje nekoliko godina i on stvara nastavno na tradiciju plenerizma – kazala je Žaja-Vrbica.
Rašica predano boravi na Lokrumu, Konalu i Petci. Inspirirani svitanjima i sumracima tada nastaju njegova djela poput Čempresa i Marine iz kojih se iščitavaju secesijske tendencije. Priliku dobiva 1903. godine kad je izložio svoje slike u Hrvatskoj čitaonici gdje ga je primijetio redatelj komada Iva Vojnovića koji se tada postavljao u dubrovačkom teatru.
– Sam Vojnović sudjelovao je u scenskoj adaptaciji. Mladi Marko Rašica biva zadužen oslikati paravane koji su trebali poslužiti kao scenografija za prvi i četvrti čin. On i književnik odlazili su u Gruž gdje mu je on pokazivao koju kuću želi prikazati. Pored uspjeha predstave, pričalo se i o Rašici koji je dobio puno pohvala. Nakon toga dobiva mogućnost školovanja na Bečkoj akademiji. Naime, Općinsko vijeće pozitivno je odgovorilo na njegovu molbu i dalo mu novac, dakle 40 kruna za brod do Trsta i vlak do Beča te školarinu. Preostalo mu je položiti prijemni za što se pripremao cijelo ljeto crtanjem aktova i pejsaža – ispričala je autorica monografije umjetnika objavljene 2014.
Od ukupno 160 prijavljenih Rašica je odabran među njih 13 koji će sljedeće četiri godine polaziti nastavu na Bečkoj akademiji. Za njega je to bilo vrlo naporno razdoblje. Prepreku za slušanje satova mu predstavlja njemački jezik kojeg postepeno savladava. Neprestano vježba slikajući u Schönbrunnu, tamošnjem zoološkom vrtu te uči se restauraciji na djelima starih majstora. Ljeti se vraća u rodni grad i boravi u djevičanskom krajoliku Uvale Lapad gdje upoznaje Floru Jakšić. Nju podučava slikati. Privlače ga elementi lokalnog koje interpretira u maniri secesije i simbolizma. Godine 1906. s Vlahom Bukovcem i Ivanom Meštrovićem predstavio se u Londonu. Izložba je izazvala pozornost kritike te ovacije u redovima njegovih kolega, međutim njegova pripadnost panslavističkom pokretu koji je tad jačao u Monarhiji i nesklonost carskoj obitelji prouzročit će mu gubitak stipendije. Školovanje ipak uspijeva nastaviti uz pomoć oca i brata, također prodaje svoje slike i sve češće odlazi iz Dubrovnika u kulturne centre, među ostalim, Ljubljanu.
Rad u inozemnim kulturnim centrima
– Njegov brat bio je direktor Zemaljske banke i tamo je imao veliki krug prijatelja s kojima se već u Beču družio. Oni osnivaju društvo Vesna koje ime dobiva po slavenskoj božici proljeća. Imali su program kojeg su objavili u novinama te predložili naručiteljima radova sakralnih motiva da umjesto loših uvoznih kupuju njihove. Jedno od vodećih obilježja djela bila im je narodna baština. Upravo je osobina secesije u zemljama koje nisu imale vlastitu državu poput Hrvatske i Slovenije bila da umjetnici koriste vegetativne i geometrijske motive, ali i one nacionalne – rekla je Sanja Žaja-Vrbica.
Na tim osnovama stvara autobiografsko djelo Per aspera ad astra/Trnjem do zvijezda koje prikazuje muški akt s leđa naslonjen na drvo lipe. Nakon dugo vremena u Sloveniji, 1909. vraća se u Dubrovnik gdje nije, nažalost, unatoč oglasima da daje poduke crtanje, mogao živjeti od vlastitog rada pa trbuhom za kruhom ponovno odlazi u Ljubljanu. Tamo je 1908. dobio važan zadatak organiziranja slovenske povorke povodom proslave 60. godišnjice vladavine Franja Josipa I.
– Na tribini je sjedao sam car, a pred njim su se izmjenjivale različite nacionalne povorke. Tim šarenilom nošnja i narodnih obilježja sugerirala se tolerancija Monarhije koja je u praksi izgledala sasvim drukčije. Marko Rašica pronašao je jedan zaručnički par koji se trebao vjenčati, a kum im je bio Franjo Josip I. – iznijela je Žaja-Vrbica.
Ipak, Rašica ne miruje te odlazi na sve češća studijska putovanja. U Dubrovniku stvara stropnu sliku u Crkvi sv. Đurđa koja je uništena 80-ih prošlog stoljeća. Godine 1912. dolazi u Prag gdje sreće Vojnovića koji tamo postavlja Smrt majke Jugovića. Rašica biva opet angažiran na izradi scenografije. Mada njegov rad izaziva pozornost novina, on u svojim memoarima piše kako je to razdoblje obilježila neimaština te se, među ostalim, prehranjivao sviranjem brača. Putuje u München i Pariz i od lokalnog obrtnika uči iskucavanje metala. Nakon Nizozemske vraća se u Ljubljanu, a ratna 1914. zateći će ga u Dubrovniku.
Ratne godine i gubitak vida
– Zaposlen je da slika panoe koji su trebali ilustrirati pružanje prve pomoći. Početkom 1915. dobio je poziv za mobilizaciju. S 37. domobranskom pukovnijom odlazi u Bosnu. U svojoj autobiografiji ostavio je veliki broj stranica na kojima je opisao te poražavajuće uvjete u kojima su vojnici transportirani. Imao je zdravstvenih tegoba, već je bio u 30-im godinama, ali to liječnici nisu uvažavali. Imao je sreće da je prebačen u sanitetsku postrojbu. Iz tog perioda sačuvalo se malo radova. To su uglavnom mali formati, papiri sitnih dimenzija koji su nastajali u zatišju sukoba i oni progovaraju o tim strahotama, odnosno izgubljenoj čovječnosti – poručila je.
Rašica 1917. dobiva jedinstvenu priliku izlagati u zagrebačkom salonu Ulrich. Na dobrotvornoj izložbi upoznaje Isidora Kršnjavog koji je bio predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu te on utječe na njegovo razvojačenje. Zapošljava se kao profesor u Obrtničkoj školi i seli u Zagreb. Tamo provodi zime, a ljetne mjesece u Gradu. Tad nastaje njegovo možda najprepoznatije djelo Grebena. Prima mnoge narudžbe, izražava se u različitim tehnikama – karikatura, iskucani metal, vitraj, tekstilni dizajn, skulptura… 1925. sudjeluje na Pariškoj izložbi sa svilenim goblenom s naslikanim dezenima pod nazivom More nastalom u maniri Art Decora. Poslije II. svjetskog rata njegovo slikarstvo okarakterizirao je magični realizam ispražnjenih pejsaža. Uskoro ga šalju u mirovinu. No, on neumorno slika. Naime, njegov moto bio je ‘niti jedan dan bez linije’ te u skladu s tim bez problema prati suvremene tendencije.
– Njemu se za vrijeme rata dogodila tragedija. U potpunosti je izgubio vid. U tim uvjetima liječenje nije bilo jednostavno, ali uspio je vratiti vidno polje koje je bilo jako usko. Izmišlja svoju slikarsku tehniku. To su slike lošije kvalitete i ugašenog kolorita, ali u njima se prepoznaje sigurni slikar koji vješto barata motivom. Pedesetih godina 20. stoljeća s Krka gdje je kupio kuću sa suprugom seli u Grad. Ukrcali su sve svoje stvari na brod koji se nasukao. Izgubili su kompletnu imovinu te pravo na korištenje kuće u Lapadu koju mu je oporučno ostavila Flora Jakšić. Smještaj je potražio negdje drugo – Zatonu i Donjem Čelu na Kalamoti. Stari u kućici, depandansu Ville Lovor na Koločepu – kazala je Sanja Žaja-Vrbica.
Tu provodi godine osame, zaboravljen, no ne predaje se pa 1958. povodom 55. godišnjice svog stvaralaštva priređuje izložbu u Sponzi. Ona je medijski bila odlično popraćena, a uskoro se na poticaj Ivana Boškovića, predsjednika splitske Matice hrvatske, upušta u pisanje autobiografije. Umire 1963. na otoku, a njegova ostavština sačuvana je u brojnim privatnim kolekcijama te zbirki Umjetničke galerije Dubrovnik.