„Bog ti je dao slavujev glas, upotrijebi ga na slavu Boga!“ rekao je i zapisao kao posvetu na početnu stranicu prigodnog izdanja povodom deset godina postojanja Crkvenog pjevačkog zbora 1936. godine gospar Antun Gjivanović, njihov osnivač, voditelj i dirigent, svom tada mladom pjevaču Josipu Kovačeviću Pepici kad ga je čuo kako pjeva.
Na toj istoj stranici još je jedna posveta Pepici, teško čitljiva u potpisu, a u kojoj piše „Ko pokuša da te odvrati od zbora smatraj ga izdajicom životnih ideala!“. Uz puno toga čime se bavio i što je sve dobra učinio za svoga života, naš dragi dundo Pepica cijeli svoj život je pjevao, a oni koji su ga čuli, a takvih je jako puno, sjećaju se kako je zaista pjevao kao slavuj. Punih sedamdeset godina proveo je u Crkvenom, kasnije Katedralnom pjevačkom društvu, u zboru u kojem je bio prvi glas, onaj najljepši, tenor.
Godine u Zboru
Povodom sedam desetljeća neprekidnog djelovanja Crkvenog – katedralnog pjevačkog zbora, Josip Kovačević Pepica proslavio je i svoju dijamantnu obljetnicu, jer je od prvog dana i osnutka 1926. član ovog Zbora, te je tim povodom i za te velike feste ovog zbora sam 1996. godine priredio i objavio lijepu malu knjižicu, povijest ovog zbora, „Crkveni pjevački zbor u Dubrovniku, historijat i djelovanje 1926 – 1996.“ Godinu dana prije, 1995., zbor je promijenio ime i od tada se zove Katedralno pjevačko društvo, a tih godina, osim što je pjevao skoro do zadnjeg dana života, Pepica je bio i tajnik zbora.
Upravo tim povodom, obilježavanju velike godišnjice, izvještaj o povijesti i djelovanju Zbora svih tih godina okupljenima i generacijama članova podnio je Josip Kovačević Pepica kao tajnik, ali i tada kao najstariji aktivni član, točnije još uvijek i kao pjevač. Navodi Pepica u tom svom izvještaju kako je ovaj Zbor nastao na višestoljetnoj tradiciji zbornog pjevanja po dubrovačkim crkvama, te kako od svog osnutka nikada nije ni dana prestao djelovati, unatoč svemu što se događalo. Kao zahvala za sve što je za ovaj Zbor učinio, te kao jedinom članu iz prve generacije Zbora iz davne 1926. koji je još aktivan i kao pjevač, te slavljeničke 1996., tadašnji dubrovački biskup Želimir Puljić Pepici je uručio posebnu povelju i srebrenjak s likom Svetom Oca Ivana Pavla Drugog, a Upravni odbor dodijelio mu je Povelju za izuzetne zasluge i doprinose u razvitku i promicanju crkvene glazbe, te ga počastili počasnim i doživotnim članom Katedralnog pjevačkog društva. Kako već zapisasmo, imao je Pepica „dara za sve“, a na sva priznanja i nagrade koje je dobivao, skromno bi odgovorio „važniji je čestit život, nego sva priznanja ovoga svijeta!“
Povijest zborova Grada
Zanimljiva nam je svakako ova mala lijepa knjižica koju je Pepica napisao, priredio i objavio povodom ove velike godišnjice i zbog mnogih podataka iz povijesti crkvenog pjevanja u Dubrovniku i prije osnivanja Zbora. Tako je Pepica zapisao kako su nekad crkveni zborovi imali oko desetak pjevača, zbog uskog prostora na pjevalištima crkava, najčešće su zborove činili sjemeništarci, spominje i Hrvatsko pjevačko društvo „Gundulić“, te pjevački zbor „Dubrovačkog radničkog društva“ iz 1886., kojeg je vodio kapelnik Ivan Čižek.
U Katedrali od 1914. do 1918., za vrijeme Prvog svjetskog rata „od zgode do zgode“ djeluje grupa pjevača nazvana „Gradski diletanti“, a prigodom većih svečanosti pomagao ih je franjevački i dominikanski zbor. Iza tog rata, 1918. osniva se „Pjevački omladinski klub“ kasnije nazvan „Dubrava“, u kojem kao dječak pjeva i Pepica. Nakon jednog pjevanja u „Male braće“ 4. listopada 1925. članovi „Gradskih diletanata“ na prijedlog svog pjevača Josipa Kobasice odlučuju pripremiti ozbiljniji program i izvesti ga u Katedrali. Po zapisima Pepice, to je bio početak osnivanja Crkvenog pjevačkog zbora, koji se od 1996. do danas zove Katedralni pjevački zbor. U svojoj maloj knjižici, koja je zapravo povijest zbornog pjevanja u Dubrovniku, Pepica uz vrijedne stare fotografije navodi i imena članova raznih zborova, još od 1880. godine, uz mnoge novinske tekstove, zapise, note, stihove… te mu i za ovu malu knjižicu trebamo biti zahvalni. Ali,ni to nije sve, pjevao je naš dragi dundo Pepica na sve strane…
Ostaje neka praznina u našim životima kad iz njega odu neki nam dragi ljudi koji su te naše živote na svoj način i obilježili i bili dio nas.
Adio Vam gospar Tomo!
Gospar Tomo Vlahutin obilježio je na svoj ugodan, istinski gosparski način ne samo živote mnogih od nas, već i život i duh našeg Grada. Bio je veliki gospodin, pravi gospar već pojavom, stilom, odnosom, svakom izgovorenom riječi. Generacijama, među njima i mojoj, u srednjoj školi predavao je „propagandu i marketing“, nešto što je tada, tamo nekih sedamdesetih godina, bilo novo, nepoznato svakome u političkom sistemu u kojem smo tada živjeli, riječ i pojam koju smo tek upoznavali, nešto jako strano. Prvi u našem Gradu učio nas je koliko je važna propaganda, reklama, marketing. Zbog toga što nas je sve naučio, pri svakom susretu s njim oslovili bi ponosno „gospar Tomo“. Prvi je to uveo u Grad; u Ljetne igre u kojima je i počeo kao voditelj marketinga i od njih učinio reklamni kult, kasnije to čini i na tada tek otvorenom Hotelskom centru Babin kuk, od kojeg je napravio centar događanja Dubrovnika. „Pij malo, pij dobro“ bila je kratka pametna reklama koja ga je oduševljavala svojom porukom. Danas postoje studiji koji se zovu po tome čime se on prvi bavio, a oni koji ih završavaju nisu mu ni blizu, koliko je on već tada davno o tome znao. Gdje god je radio, uvodio je novost; u školstvo, u Igre, na Babin kuk. Bio je ravnatelj Ljetnih igara od 1990., onih najtežih, ratnih godina, plakao je kad su im zapalili zgradu, vratio ih je u život nakon rata. Bilo bi toga još za spomenut, ali, nema ga više s nama. Tek zahvala za sve što je učinio za nas i za Grad veliki gospar Tomo Vlahutin.
Čeje više nema u điru Gradom
Još lani mu je srce popustilo, ali nije život dao mira našem Čeji. Volio je Milan Čejović Čejo Grad, Porporelu, Karmen, Lokrum, more i svoju barku, ali i zasluženi jesenji odmor na Tajlandu nakon ljetne gužve i teškog ribarskog rada. Iz ljubavi prema tom odmoru na Tajlandu, na svojoj barci, od koje je živio kao jedan od zadnjih ribara Grada, držao je zastavicu te egzotične države. Volio se šaliti i primati šale na svoj račun i zbog te zastavice i zbog tog svog odmora na Tajlandu, ma zbog svega. Zapravo, naš Čejo uvijek se volio šaliti, zezao se sa ovim „prevarantom životom“, pa ako treba i na svoj račun, samo nek’ je veselo i nek’ je smijeh oko njega. Koliko tužni i ljuti da ste bili, susret s njim u điru učinio bi vas veselim. Redovno u bijelim hlačama i bijelim tenisicama i sa dugom bijelom kosom koja mu je bila znak prepoznavanja, čak i kad bi ga gledali na Du TV u điru Stradunom i zvali mobitelom da nam mahne, te mu umjetna perika ni kad je dva put bio Knez Republike Porporela nije trebala. A kad bi ga oslovili sa „gospar Čejo“ dobili bi odgovor „kakav sam ti ja gospar, sav smrdim na ribu!“ Po svemu što je radio, pamtimo ga; bio je ribar Grada, bio je jedan od legendarnih DJ nezaboravnog disko kluba „Tezej“, bio je vrhunski poznavatelj rock glazbe, odzvanjao je Karmen kad bi puštao „King Crimson“, igrao se sjajno stolni tenis, bio je branitelj kad je trebalo, bio Knez u dva navrata i bio vječno veseo i nasmijan, za se, a još više za druge. Bio je neizostavni lik Grada, njegov simbol, valjda jedini čovjek u Gradu koji je dobio pismo bez adrese na kojem je pisalo točno ovako: „Milan Čejović (svi ga znaju), stan iza Katedrale, bijele hlače i dugu bijelu kosu ima“ i koje je naravno došlo do njega. I ove jeseni, po običaju početkom studenog, partio je do Tajlanda „za odmoriti se nakon luda ljeta“. Na žalost, ovaj put nije nam se vratio, s Tajlanda je tek došla tužna vijest za ne povjerovati, partio nam je naš Čejo. Nema ga više s nama u điru Gradom, po betulama, na Peskariji s mrežama pored svoje barke, nema ga više u ovom životu koji će bez njega bit s puno manje iskrena smijeha i radosti.