Od svih mogućih pitanja koja vam sada mogu proći kroz glavu, vjerujem da se ovo ne bi pojavilo u prvih deset, ako ne i više. Zanima me znate li koliko u jednom prosječnom, običnom danu izgovorite riječi? Od jutra kad otvorite oči pa sve do navečer kad se spremate za spavanje. Kažem da je pitanje na koje većina nas nema odgovor iz razloga jer prva o tome ne razmišljam previše. Ipak, postoji i jedno drugo pitanje na koje bismo si s lakoćom mogli odgovoriti na kraju svakog dana, a ono glasi: koliko ste danas izgovorili riječi za koje ste možda poželjeli da nisu prešle preko usana?
Ne postoji vaga na kojoj možemo izvagati težinu riječi koje smo pustili u svijet, niti sat koji mjeri vrijeme koje će trebati da zacijeli rana koju su ostavile, a ipak ih bacamo i to olako, brzopleto, često nesvjesno. I ne znamo gdje će sletjeti.
U brzini svakodnevice, između brojnih poruka, telefonskih poziva i žurbe bez koje se više ne prepoznajemo, riječi postanu alat preživljavanja. Govorimo da bismo ispunili tišinu, da bismo nekog pobijedili u raspravi, da bismo izbjegli suočavanje, zaštitili se ili ostavili što bolji i jači dojam. Rijetko govorimo da bismo zaista razumjeli, a premalo razmišljamo što te silne izgovorene riječi ostavljaju na srcu sugovornika.
Ne kaže se uzalud da riječi pale šamare, a kad bismo usporedili njih i fizičke udarce? Fizička bol prođe, tijelo zaboravi, modrice izblijede, a ogrebotine zarastu. Što je onda s riječima? One se urežu duboko, najčešće tamo gdje ih nitko ne vidi. Ostanu šaptati u mislima godinama nakon što su izgovorene. Jedna rečenica, bačena u bijesu ili ravnodušnosti, može godinama oblikovati nečije samopouzdanje, sliku o sebi, pa čak i životne odluke. Jedna rečenica, bačena u bijesu ili ravnodušnosti, može biti razlog nečijih neprospavanih noći ili izgubljenog apetita. Jedna rečenica, bačena u bijesu ili ravnodušnosti, može probuditi stare nesigurnosti i srušiti nešto što je godinama građeno. Najgore od svega, dok vi kroz neko vrijeme i zaboravite što ste izgovorili, te rečenice ostaju. U glavi druge osobe, u tišini sobe i u trenu slabosti. Jedna rečenica zna zvučati kao istina, čak i kad nije, samo zato što je izrečena dovoljno hladno, dovoljno uvjerljivo ili od nekoga koga volimo ili poštujemo.
Postoji jedna rečenica koja mi je posebna draga, a glasi: “Riječi ne možeš vratiti, ali možeš naučiti šutjeti.” Gdje bi onda bila zlatna sredina? Moje mišljenje, ako bi me netko pitao za njega, bilo bi da je zlatna sredina u pauzi. U onih nekoliko sekundi prije nego što prebacimo sve te silne glasove preko usana. U pauzi gdje ćemo prvo razmisliti i to razmišljanje pretvoriti u naviku pod nazivom “Što ovom izjavom zapravo želim postići?”
I dok sam živa vjerovat ću da nije svaka tišina slabost, niti je svaka riječ dokaz snage. Ponekad je prava hrabrost upravo u tome da ne kažemo sve što nam je na vrhu jezika. Da umjesto brzog odgovora, ponudimo razumijevanje, a umjesto osude pitanje.
Zato je važno da naučimo slušati, ne samo druge, nego i sebe. Da prepoznamo trenutke kad govorimo iz frustracije, iz ega i iz potrebe da budemo u pravu te da ih zamijenimo onima u kojima
govorimo iz poštovanja, iskrenosti i brige. To ne znači da uvijek moramo biti tihi. Naprotiv, ponekad je najvažnije upravo izgovoriti ono što je teško, ali s namjerom da izgradimo, a ne da srušimo.
I vraćam se na pitanje s početka koje je samo po sebi besmisleno. Nije bitno koliko riječi pređe preko naših usana u dvadeset četiri sata. Bitno je samo navečer kad zaklopimo oči, možemo li na sve to izgovoreno u tišini biti mirni i ponosni?
