Šteta da ne znam taj njemački jezik, duboko ukorijenjen u našu povijest, barem na sjeveru, da mogu pronaći pjesmu u pjesmarici i analizirati njen put.
Još prošle godine, kad sam prvi put ovdje u Austriji tijekom misnog slavlja čuo prepjev pjesme Andrew Loyda Webera (‘Look at all my trials and tribulations’) iz mjuzikla ‘Jesus Christ Superstar’, onu istu koju i mi u Babinom Polju pjevamo na misi tijekom prinosa darova baš kao i ovdje, razmišljao sam kako su čudni putevi kojima pjesma postaje kolektivna, da bi se za pedesetak godina autor zaboravio, a kraj nje će u slijedećem izdanju crkvene pjesmarice pisati ‘tradicionalna’. Ove godine ponovno u Austriji, u drugom gradu i crkvi opet ista pjesma na misi! Nisam uzeo pjesmaricu koju drže na ulazu pa nisam mogao vidjeti riječi i svojim lošim njemačkim zapjevati s njima. Poželio sam fotografirati tekst i pokušati ga prevesti, da vidim nalikuje li u bilo čemu onim riječima koje pjevamo mi u Babinom Polju (jer originalan tekst Tima Ricea kako se pjeva u mjuziklu sigurno nije), ali ga nisam mogao naći. U tom songu iz 1970. godine raspojasani apostoli, prije i nakon posljednje večere, opijeni budućom slavom, a kasnije i vinom, veličaju svoju odabranost, ne želeći da ih itko uznemirava u trenucima njihovog imenovanja. Na kraju pozaspu ostavljajući Isusa samog u muci i u najljepšoj pjesmi mjuzikla (‘I only want to say…’). U hrvatsku verziju, inspirativno i prigodno (‘Primi ove darove naš Oče’), nadodao je tekst Varaždinac profesor Dražen Dragović, što je objavljeno u poznatoj ‘plavoj pjesmarici’ za mlade Varaždinske biskupije, i od kada je objavljena pjeva se rado u gotovo svakoj crkvi, barem na sjeveru, iako službeno ista nije odobrena od nadležnih tijela. Ja sam tu pjesmu doveo na otok, zajedno s ‘plavom pjesmaricom’, a kako sam se kao klinac upravo pjevački inspirirao tim mjuziklom i izvedbom Iana Gillana (Deep Purple) ima mi pjesma i nostalgičnih nota. Izlizao sam, s posuđene ploče snimljenu kazetu koja je došla negdje iz Engleske u vremenima kad orginale baš nije bilo lako nabaviti.
Oslikao sam i naslovnicu, sjećam se. Ne znam je li prijevodu na hrvatski jezik prethodilo ovakvo nekakvo putovanje prevoditelja poput mojeg, ili su Austrijanci čuli nas (možda neki gastarbajter) kako pjevamo tu pjesmu pa su je i oni prigodno obradili. Direktna inspiracija iz mjuzikla na potpuno identičan način, u različitim državama, ne izgleda mi kao mogućnost zbog potencijalno teološki nekorektnih momenata u orginalu i hippy ikonografije koja je prisutna u filmskoj adaptaciji mjuzikla. Šteta da ne znam taj njemački jezik, duboko ukorijenjen u našu povijest, barem na sjeveru, da mogu pronaći pjesmu u pjesmarici i analizirati njen put. Netalentiran sam potpuno. I engleski ne pišem i govorim kako bih volio. Zato sam vjerojatno toliko ukorijenjen u ovom narodu, ovom otoku i jeziku. Jer moj mozak koji stalno nešto procesira, radi to ne na Javi ili C++ programskim jezicima, već radi to na jeziku koji sam usvojio od svojih roditelja. I njega ne poznajem dovoljno, pa jako često, jer nemam u kompjuteru instaliran editor teksta, moram kontrolirati pravopis u rječniku. Siguran sam da i lektor ima puno posla kad prolazi kroz moje rečenice. Loše govorimo, a još lošije pišemo tim poklonjenim jezikom. Dovoljno vam je pogledati bilo koji portal i komentare ispod tekstova. S druge strane znam dovoljno njemačkog da naručim obrok u restoranu i piće na šanku, tako dugo dok me konobar i šanker ne zaustave i kažu da će biti lakše da razgovaramo po ‘našem’!
Odmah mi izmami na lice osmijeh glazba tih čudnih suzvučja kojima obiluje jezik Hrvata i naroda s kojima sličan jezik dijelimo. ‘Ima nas puno ovdje!’ kaže mi šanker, druga generacija iseljenika, koji je sam naučio jezik predaka pa mu je i naglasak drugačiji. Postavljam mu pitanje o kojem intenzivno razmišljam, jer pretpostavljam da poznaje ljude, što je tako izuzetno u ljudskom rodu da zavrijeđuje Božju žrtvu spasenja? Odgovara da na hrvatskom to ne može odgovoriti. Niti ja. Slijedećih dana više uopće ne moram nabadati njemački (jer mi engleski nikako ne odgovara podneblju) i odjednom mi se svi obraćaju na hrvatskom. Dobivam i duple porcije ribe na tanjuru. Konobar je zabrinuti da ostajem gladan kad odbijam neka jela iz slijedova. Može li se uopće pobjeći od korijena? Može li se otići, a da pritom ostaviš sve iza sebe? Ne želim niti pokušavati. Priča mi kum, iseljenik u Klagenfurt, kako je naša zajednička prijateljica i kolegica iz bivše bolnice, skroz nova u Austriji, dobila prijavu upravi bolnice zbog lošeg govorenja njemačkog jezika. Prijavio ju je roditelj, otac djeteta kojeg je liječila, koji nije bio zadovoljan objašnjenjem koje mu je liječnica dala jer nije govorila razumljivo. Možda bi joj on mogao oprostii to što je nova na poslu, no nije joj mogao oprostiti što nije govorila hrvatski s njim Hrvatom. Ona to nije željela zbog svog nekog meni nerazumljivog razloga (možda zbog podneblja ili bijega od sebe). Umjesto da ugrabi sreću trenutka u kojem može lakše svoje misli i znanje izreći, odabrala je teži princip jezika kojem tek skoro pripada. Svakome njegovo. Ja zbog svega što sam izrekao do daljnjeg ostajem ovdje da se ukorijenjen, manjkavog znanja stranih jezika, borim s mislima i jezikom na kojem sanjam, govorim, pišem i pjevam.