Početak školske godine podsjeća me na početak neke bitne nogometne utakmice. Svi su odmorni, trčkaraju po terenu i ponosno stoje dok odsvira himna, hrabro spremni za sve što ih čeka u idućih devedeset minuta ili u školskom slučaju, u idućih deset mjeseci. Već tamo oko tridesete minute moguća su pojavljivanja laganih frustracija jer početak nije bio baš onakav kakav se priželjkivao i stvari se ne slažu prema najboljem mogućem scenariju. Ako doma imate školarca, vjerojatno vam je prošla kroz glavu ona jedinica u listopadu ili ispitna gužva početkom studenog. Ritam postaje sve brži, a vaš školarac opušteno gleda prema tribinama, ne primjećujući kako lopta zbog njegove usporenosti neće zaustaviti svoju putanju, već nastavlja po svome.
Vođena pretpostavkom da učenici ne čitaju moje kolumne, nastavljat ću se obraćati roditeljima, ali ne onako kako se od mene očekuje. Za početak, ohrabrite ih da ove godine ispred sebe imaju prazan papir kojeg mogu ispisati kako god požele. Ne biste vjerovali koliko njih prošlogodišnje (ne)uspjehe prenosi u godine ispred sebe, vjerujući da u određenim predmetima nisu dovoljno dobri i da nikad ne mogu doći u onu grupu učenika koja je u nečemu nadprosječna. Pomozite im maknuti te nevidljive okvire. Možda vam se čini da vam nezainteresirano klimaju glavom dok im govorite „možeš ti to“ ili „nema veze ako ne idem odmah“, ali ti trenutci ostaju. Oni upijaju više nego što mislite, a pokažu kad najmanje očekujete.
Ako mislite da je vaše dijete na neki način oštećeno ili da mu je nešto uskraćeno, borite se za njihova prava, ali ne na način da im otvoreno pokažete kako ste spremni svaki put dizati revolucije u školama. Neka to bude tiho, provjeravajući svaku stranu medalje. Dovoljno otvoreno da zna da mu roditelj drži leđa, ali i dovoljno oprezno da bude svjestan da su neke bitke samo njegove i da mama i tata neće uvijek biti tu kad nešto zapne. Na taj način odgajate mladu osobu koja će čvrsto stajati na svojim nogama i razmišljati svojom glavom i nakon što zazvoni i ono završno zvono školovanja. Postavite im temelj i naučite ih pecati. Od serviranja ribe u ruke nema dugotrajnih rezultata.
Potičite ih u izvanškolskim aktivnostima jer najčešće tu leže njihovi talenti, a vrlo moguće i buduća zanimanja. I ne, ovdje ne govorim o pet nepovezanih aktivnosti i rasporedu koji puca po šavovima. Pričam o onome u čemu su posebno dobri i što je njima karakteristično. Čak i onda kad škola lagano popusti, nije ništa strašno (rekla sam da se neću obraćati onako kako se od mene očekuje). Neka se uče dosljednosti i odgovornosti s mišlju da je i vrlo dobar zapravo VRLO DOBAR uspjeh. Dogovorite se ispod koje granice ocjene ne smiju padati i ne uvjetujte te aktivnosti samo školskim rezultatima. Govorim iz perspektive učitelja, ali i bivšeg trenera. Od tih zabrana nikad nije bilo velike sreće.
A roditeljima koji danas sa suzama u očima gledaju svog prvašića na svečanoj školskoj priredbi, želim puno sreće, strpljenja i razumijevanja. Možda ste jutros duže birali odjeću nego inače i sigurno ćete sutra preveliki broj puta provjeriti je li u ruksaku sve što mu treba. Možda ste se nasmijali dok ste u grlu skrivali knedlu gledajući ga kako korača prema šareno ukrašenim vratima razreda. Zadržite tu sliku u godinama koje su pred vama jer vrlo brzo to će biti osmaš koji
s ostatkom razreda bira najoriginalniji natpis za majice želeći, naravno, ostati ona posebna generacija te škole.
Moje savjete ne morate i ne trebate slušati. Svakako, mlađa sam od većine roditelja s kojima radim i slobodno mi možete reći „ma šta ova zna“. Ali ono što znam jest da od danas svoj najveći dio dana provodim u učionici s njima promatrajući osobnosti koje se kriju iza knjiga i radnih materijala. Znam da svi od njih imaju svoje skrivene želje, nesigurnosti, talente i strahove. Znam da će često negdje „zapeti“, nešto zaboraviti i negdje pokleknuti. I znam da će im u nekom trenutku trebati i vaša, ali i moja pomoć.
Zato neka kraj ove kolumne bude apel roditeljima na suradnju sa svim djelatnicima škola. Misija nam je jednaka; pomoći onom uzbuđenom prvašiću da postane osmaš koji je siguran u sebe, svjestan svojih sposobnosti, nepokolebljiv pred svojim strahovima i nasmijan pred svim životnim izazovima.
Sretan početak nove školske godine!
