Tko kaže da je Dubrovnik dosadan grad? Prelistajte malo dubrovačke portale u posljednje vrijeme i sigurno ćete pronaći neki zanimljiv tekst na kojem ćete se zadržati malo više. I dok je gradonačelnik s jedne spominjao kamione kokaina, policija je s druge strane iznosila statistike koje idu u prilog tvrdnji da se na ovim područjima provodi zavidan broj preventivnih aktivnosti i općenito akcija koje idu u smjeru suzbijanja navedene „pojave“. I vjerujem im kad to kažu jer i samo kroz rad u školi vidim koliko se takvih aktivnosti i radionica doista provodi, ali smatram da je istina ostala negdje između.
Svakako, nemam namjeru kolumnu posvetiti kokainu već još jednoj temi koja je „između“, a radi se o pismima koja su prošli tjedan dolazila na različite redakcije dubrovačkih medija. Ta tema mi je nekako žalosnija, a budimo realni, temu kamiona je teško nadmašiti, pogotovo kad je prenesu i svi nacionalni mediji. Ali ne dirajmo ipak u kokain, previše je tu policijskih brojki.
Za one koji nisu čitali, iako vjerujem da je takvih malo, nezadovoljni i sad već bivši građanin Grada iznio je svoje razočarano mišljenje o mjestu gdje je proveo, usudila bih se reći i posvetio više od deset godina života i kako kaže, sad ne da želi, već je primoran napustiti Dubrovnik i pronaći svoju sreću i egzistenciju negdje drugdje. Odgovor mu je uputila mlada Dubrovkinja koja je spremno i pohvalno branila Grad gdje je rođena, odrasla, ali i gdje ima namjeru, zaključivši čitajući između redaka, provesti i ostatak svog života.
Razumijem njenu reakciju. Nitko ne voli da se u njegovoj kući hoda u blatnjavim cipelama. Ipak, situacija me malo podsjeća i na one trenutke gdje nam netko može izgovoriti razne kritike na račun člana naše obitelji (u daljnjem tekstu nazvat ćemo tog člana Pero) i mi ćemo, svjesni da u tim kritikama ipak ima barem nešto istine, braniti Pera jer eto, on je naš. Moje pitanje je, hoćemo li se kasnije potruditi i utjecati na Pera kako bi neke od tih stvari ipak ispravio i osigurao si drugačiju, svjetliju budućnost ili ćemo slijepo nastavljati dalje praveći se da je s Perom sve u redu i da navedene kritike nemaju nikakve veze sa činjeničnim stanjem?
Odmah da razjasnim, nemam gradsku adresu i iako više od dvanaest godina svoje plaće zarađujem upravo tamo, nikad nisam ni pomislila o ideji kupovanja nekretnine preko Dupca. S jedne strane razlog tome je moja vezanost za Župu, a s druge zdrav razum koji mi ne dopušta da omču kredita stavim oko vrata do 75. godine života. Svakako, nadmašila sam onih desetak godina koje je spominjao gospodin iz prvog pisma. Čitajući njegove riječi, razmišljala sam je li stvarno deset godina dovoljno za, kako je dubrovačka poduzetnica (pismo broj dva) rekla; ostvariti svoje ambicije!?
Ljudska priroda je takva da nam često ne dopušta gledati stvari iz više perspektiva, već nam je u fokusu ona jedna, ona kroz koju hodamo vlastitim stopalima i koju gledamo isključivo svojim očima. Da nije tako, shvatili bismo i mladu ženu koja brani svoje, ali i ogorčenog gospodina koji je spakirao ne samo svoj, već i život cijele njegove obitelji u kufere i traži sreću negdje drugdje. Dio koji sam pročitala najviše puta i koji mi je onako imao jedan upitan prizvuk jest dio gdje mu je upućena želja da sreću pronađe „u trećem ili kojem već gradu“. Te riječi i jesu razlog iz kojeg sam se odlučila na ovu kolumnu, iako ne volim sudjelovati u raspravama koje nisu moje. Ovu bi možda ipak svi trebali osjetiti kao svoju. Nitko od nas ne zna što nam donosi sutrašnji dan ili već idući sat. Život jako rijetko pošalje upozorenje da nam stiže nešto što će nas uzdrmati ili primorati na neke drastične promjene. Takve stvari i događaji šuljaju se tiho i bez upozorenja. I onda, ne svojom voljom, tražimo sreću treći, četvrti ili tko zna koji već put. Sigurna sam da nije lako pakirati životne uspomene u kartonske kutije s nadom da će idući put biti bolje. I žao mi je što je u sve to uključeno i dijete koje nije krivo jer je novi rok za ostvarenje ambicija očito samo deset godina. Grad i dalje ima svoju čast, ali ono dostojanstveno može biti obranjena na jedan humaniji način, uz svjesnost da nitko od nas ne zna hoće li možda i nama jednom zatrebati poneka kartonska kutija. Turizam je kao kvalitetan i lijep stol s klimavim nogama, a svjetska zbivanja i aktualni događaji mu ne idu u prilog.
Nisam moralist, nemam ni magisterij iz filozofije, samo sam mišljenja da je gledanje više perspektiva nešto što se uči, a ne s čime se rađa. I bilo bi jako lijepo kad bi sustavno radili na tome. Ali tko danas ima vremena gledati što je lijepo, zar ne?!
Za kraj, ne, nemam nikakve subvencije, i dalje vozim u ogromnim gužvama, ali se trudim iskoristiti ih na najbolji mogući način pa većinom u autu imam crvenu kemijsku i na koljenima jednu grupu testova čijim ispravljanjem spojim (ne)ugodno s korisnim. I da, Auto Hold radi svoje pa me to ne čini opasnošću na putu da me noga u nepažnji izda ili da se naslonim na auto iza sebe. Svakako, i nakon svih ovih pisama, Dubrovnik broji jednu obitelj manje, temu će zamijeniti neke nove vijesti, kamioni kokaina se uskoro neće spominjati, statistike će rasti, policija možda dobije i treću nagradu, a pitanje je: što će se u Gradu doista i promijeniti na račun svih nas koji tu ostajemo, ne zato što moramo, već jer želimo?!
