Poezija Miha Katičića dubinski se bavi statusom stvarnosti koju ovaj dubrovački pjesnik živi. Njegovi stihovi nose snažan pečat osobne ispovijesti, traganja za smislom postojanja, nude skrušenu posvetu zatomljenim vrijednostima jednog pomalo izgubljenog svijeta, zarobljenog besmislom, trivijalizacijom i dekadencijom suvremenosti. Zato nam Miho u svom poetskom imaginariju nudi idiličnu verziju utopije, svoje mjesto pod suncem, o kojem hrabro i bez zadrške progovara. Njegov pjesnički svijet je promišljen, profinjeno oniričan, transcendentalan, refleksivan, ali i uravnotežen, s uvijekjasno artikuliranim stavom i sustavom vrijednosti.
Novu zbirku Miha Katičića možemo podijeliti u tri tematske cjeline, mahom kratkih pjesama, koje karakterizira snaga narativne imaginacije i mekoća poetskog izraza. Blago njegove stvaralačke raskoši posebno se ogleda u stihovima posvećenim ljubavi koju velikodušno nudi, ali i traži, bez ostatka, kompromisa ili zadrške.
Boninovske ulične svjetiljke
Ljubavi prema svojoj obitelji, ženi svog života, svojim sinovima. U nadahnutom poetskom ritmu i efektnom izrazu, Miho prelazi sve moguće obzore (iobzire) malograđanske uskogrudnosti i srama, otvoreno nam prikazujući rast, srastanje i obnavljanje te ljubavi, od vremena kad je ‘mala poljupcima gasila ulične svjetiljke prema Boninovu’, do vremena kad su ‘tići odletjeli iz gnijezda’, ali samo da se jednog dana opet u njega vrate.
Hrvatska je druga stalna pjesnikova preokupacija. Snažno obilježen Domovinskim ratom, Miho je ovdje naglašeno osoban i posvećuje mu jedan dio svojih toplih, intimnih ikontemplativnih poetskih razmišljanja. Postavlja pitanja, daje odgovore, progovara u ime svog naraštaja o doživljaju domovine, lamentira o smrti kidajući s nje koprenu tame, poetizira ratnu traumu, dok je tkivo te traume još uvijek za njega bolno. U ovim stihovima prevladava tiha, pritajena sjeta, duboko promišljena kroz prizmu vlastitog iskustva pa se Miho s pravom pita što mito danas radimo ‘kad mrtvima ne damo pokoja, a žive pokapamo, zabijamo li čavle ili ih vadimo?’.
Poetizacija vjerskog iskustva
Treća tematska cjelina i iznimno važan segment umjetnikovog stvaralaštva je poetizacija njegovog vjerskog iskustva. Isus je glavni junak njegove priče, junak kojemu se Miho obraća onako kako se Spasiteljujedino i možemo obratiti, nježno, ponizno, uzvišeno. Ovo nadracionalno, otajstveno iskustvo postojećeg Boga i njegove blizine, Miho znalački dodatno produhovljuje i poetski dinamizira do krajnjih granica, jasno dajući do znanja ‘s koje je tko strane zida’. Kroz neusiljenu tečnost svoje poetske zaigranosti, vjerno oslikava raspadljivost i prolaznost materijalne i tjelesne egzistencije, kontrapunktirajući je onoj duhovnoj stvarnosti, kojoj se svi nadamo i kojoj težimo.
Na kraju nas sve, optimizmom iskrenog vjernika, poziva da ne zapomažemo nad prošlim danima, svojim greškama i grijesima ‘jer naš Bog, baš kao i naša djeca, pamti samo sretne dane i želi da živimovječnost kao danas, a danas kao vječnost’.
Intermedijalne reference
Zaključno, u svojoj novoj zbirci poezije Miho Katičić rastvara vlastiti svijet intime, osjećaja, želja, strahova, suptilno promišlja tajnu ljudskog postojanja, meditira o težini iskušenja, grijeha, pokajanja. U njoj su vidljivi kulturni utjecaji koji su ga oblikovali kao pjesnika, intermedijalne reference na knjige, filmove, glazbu, slikarstvo (Timothy Green, Mali princ, Vincent van Gogh, Gibonni), biblijske događaje i likove (Isus Krist, Poncije Pilat, Klaudija Prokula, sveti Petar i Pavao).
U njoj je posebno izražena i Božja blizina (jer Miho zna da su posljednja mjesta upravo mjesta Božje blizine, a ta skrovita mjesta nakon desetljeća javne izloženosti, opet rado zauzima).
I zato vjerujem u stihove iz njegove pjesme ‘Da ne osjećam te blizu’ koji govore: ‘Da ne osjećam te blizu Bože moj, bio bih posve sam i nemoćan u vrlom novom svijetu, gdje svi nose maske…. Pazio sam, Ti to znaš, na svaku izgovorenu riječ, i na zareze sam pazio, svima sam davao, više nego sam primao i nije mi žao. Ti to znaš jer ljepše je davati, žao mi je samo što ponekad i ja stavim masku, pa ne budem više dijete’.
Ovom je zbirkom pjesnik konačno skinuo i tu posljednju masku, vratio se onom djetetu u sebi i svima omogućio da ga vide onakvog kakav uistinu jest. Onakvim kakvim smo gaznali svi mi, koji smo imali privilegiju družiti se i surađivati s njim sve ove godine. I koji smo upali u tu njegovu posebnu, Mihovu mrežu ljubavi.