Ponekad postoji samo jedno mjesto na koje možete otići: unutra, gdje um i tijelo poetično komuniciraju. Tijekom godina pročitala sam mnoštvo njezinih pjesama, ali ovo izdanje, ova zbirka, posebno me dotaknula. Otkako je imam na polici, često je posjećujem. Uživam u njezinim riječima i promatram svijet očima njezine pjesnikinje koje su ponekad naglo introspektivne i oštro samouvjerene.
U ovoj sjajnoj knjizi, naš proslavljeni akademik, a povrh svega iznimna duša, Luko Paljetak, preveo je dio plodnog potomstva Emily Dickinson dokazujući još jednom, bez sumnje, kako samo pjesnik može istinski pravedno prevesti pjesnika. Njegovo suptilno zapažanje proširilo je moj zdrav razum. Njegovi stihovi daju zvučni pečat čitateljevom senzibilitetu, a prekrasnim pjesmama gospođice Dickinson odvodi nas u poseban svijet mašte, dajući nam dojam njezine vizije svijeta.
Ponekad je duhovita i izražava se olako, ali nikada se ne doima uzaludno. Svaka njezina pjesma, mali je lampion svjetla unutar svoje vlastite tame, jednostavan i suptilan, dovoljan. Širina tema u njezinim pjesmama nevjerojatna je i kreće se između srcedrapajuće lijepe, melankolične, seksi, čežnjive, jednostavno ljupke, a ponekad, začudo, doslovno svih odjednom. Takve su ove pjesme, pažljivo odabrane. Iako je živjela povučeno, nikada nije bila razočarana životom. Da, previše vremena provodi oplakujući smrt i razmišljajući o pčelama, ali njezine uglavnom privatne misli ostavljaju traga na duši onoga koji ih čita, nešto što lijepom dijelu pjesnika njezinog vremena manjka.
Ona prolazi neutabanim stazama oko njih, stvarajući apstraktne prostore opipljive kroz muzikalnost. Njezina umjetnost uzdiže i fizičko i mentalno dok piše iz kuće koju su smatrali njezinim zatvorom, ali koja će naposljetku postati njezina utvrda. Stvara vlastita pravila: crtice koje zamjenjuju interpunkcijske znakove, netočan pravopis, melankolija pročišćena jedinstvenim jezikom i uljepšana na stranici.
Nije se udala, nije učinila mnoge stvari koje se očekuju od žene koja živi u svom stoljeću. Zapravo je trebalo neko vrijeme da njezina umjetnost bude ozbiljno prepoznata. Ipak, pisala je. Pisala je kako bi shvatila bol s kojom je živjela. Pisala je kako bi pobijedila svoje strahove. I kad nije imala prijatelja, kad su je ljubavnici izdali, pisala je o utjehi koju je pronašla u prirodi, miru koji je pronašla u tišini svemira. Pisala je za sebe. I sve to oživjelo je u potpunosti u melodičnim stihovima našeg majstora pisca i briljantnog pjesnika, Luka Paljetka. A mi ih zato i trebamo čitati: da bolje upoznamo sami sebe, da se sami sa sobom pomirimo, povežemo, da ovaj komadić života što ga provedemo na Zemlji na vrijeme učinimo svojim Nebom, jer ‘Tko nije našao Nebo – dolje, ni gore uspjet neće…’