Nitko zapravo ne primjećuje i ne ide za tim trenutkom kada djevojčica prestaje biti djevojčica. Svakako, nema žene kojoj se to dogodilo odjednom. Taj rez dolazi bez jasne granice ili datuma na kalendaru, samo tiho shvaćanje da vanjski svijet na tebe više ne gleda isto. Kao djevojčice učile smo toliko toga što se od nas očekivalo. Učile smo kako biti pristojne, kako ne biti preglasne, kako pravilno sjedati, kako biti dobre, uredne i smirene. Negdje putem počelo je i uspoređivanje. Gledalo se koja je od nas ljepša, mršavija, popularnija, a u kasnijim godinama i uspješnija.
Došle smo do toga da djevojčice kakve smo bile jučer i bezbrižno trčale igralištem, svakim danom se sve dulje i dulje zadržavaju pred ogledalom i sude. Sebe! U idućem trenutku već smo u godinama u kojima se od nas očekuje donošenje onih „pravih“ odluka. Što ćemo studirati, gdje ćemo se zaposliti, želimo li se udati i hoćemo li imati djecu. Manje-više, normalne ljudske teme, samo što u našim slučajevima te odluke postaju tema za komentare, savjete i nezaobilazna tuđa mišljenja, najčešće onda kad ih apsolutno nitko nije tražio.
Putem od naše djevojčice do žene kakve smo danas učili su nas prilagodbama. Učile smo kako biti dovoljno ambiciozna, ali ne previše, dovoljno samostalna, ali ni slučajno u toj samostalnosti postati hladna. Učili su nas kako biti nježna, ali ne slaba. Postavili su nam neke nevidljive granice na koje stalno trebamo paziti jer ako ih pređemo, same to nećemo shvatiti dok nam društvo ne da znak.
A recite mi što se događa kad na cijelom tom putu u jednom trenutku ona djevojčica koja je nekoć tražila tuđe odobravanje, sad lagano počinje otkrivati vlastiti glas? Što se događa kad shvati da ne mora ispuniti baš svako očekivanje koje joj drugi stavljaju na leđa i da ne mora biti savršena po kriterijima koje društvo nameće da bi se zaradila ta titula? Znate što se dogodi? Tek tad žena po prvi put počne birati sebe. U početku tiho i nesigurno, ponekad u obliku samo jedne odluke koju drugi možda i ne primjećuju, ali ona je toliko ponosna na nju. Kad prvi put umjesto „možda“ s njenih usana pređe ono teško „ne“, kada se zauzme za svoje mišljenje ili prestane objašnjavati svoje životne izbore i odluke. I baš tada događa se nešto važno! Žena ne nastaje onog trenutka kad joj okolina to dopusti, već kad ona prestane čekati to dopuštenje.
I zato vam danas, uz čestitku za Dan žena, postavljam i pitanje, što učimo naše djevojčice? Je li nam fokus na tome da budu dobre prije nego hrabre? Ili da budu pristojne prije nego iskrene? Ili da budu tihe kako bi bile prihvaćene? I nemojte zaboraviti, one nas puno više gledaju nego što nas slušaju. Gledaju čak i onda dok se same obraćamo vlastitom odrazu u ogledalu, kako reagiramo kad nas netko prekine usred rečenice, kad netko umanji naš trud ili nas po tko zna koji put pokuša uvjeriti da smo previše nešto, previše glasne, osjetljive i ono što današnjica najviše boli, previše ambiciozne?
I zato najvažnija stvar koju danas možemo naučiti naše djevojčice nije kako se uklopiti u svijet, već kako u njemu beskompromisno ostati cijele i svoje.
