Da mi je netko rekao, ne bih mu vjerovala – ističe nam Petrica Šanje javljajući se iz Luke Šipanske. Prošlo je mjesec dana otkako je cijeli svoj život preselila na najveći otok u Elafitskom arhipelagu. Koronavirus je nju, i njenu obitelj, ‘natjerao’ na samoinicijativnu otočnu samoizolaciju. ‘Ne bih se inače bojala koronavirusa da sam zdrava k’o dren’, ističe Petrica. Naime, kronični je i teški plućni bolesnik. To je bio jedini i glavni razlog zbog kojeg se uputila u samoizolaciju na Šipanu. I prije samog dolaska na otok, dva se tjedna pazila, isključivo išla na posao, nije obavljala spenze i nije se ni s kim ni družila. Jer, svaki put bi na vijestima čula u istoj rečenici: virus i respiratorni problem.
—Stvorio mi se strah kad su se pojavili prvi zaraženi u Zagrebu. Pravi je strah nastupio kad su zabilježeni novooboljeli u Dubrovniku. Tad je bilo vrijeme da se odmaknem – kaže nam. Na samom početku nije bilo jednostavno jer na otok nije pošla uživati, već se de facto sakriti od virusa koji vreba svih nas, a zaputila se misleći kako će ostati maksimalno dva tjedna. ‘I to je to, vraćamo se doma i sve će biti po starom’, govori. Samo dan kasnije od njenog dolaska, ukinule su se pomorske veze s kopnom, a prateći dalje cijelu situaciju na društvenim mrežama, portalima i televiziji, shvatila je da će se razdoblje ‘karantene’ itekako produžiti. Nedugo nakon toga, smanjila je pritok svih informacija i ograničila se samo na gledanje večernjeg dnevnika. Jer, još bi ju više ražalostila situacija u susjednim zemljama, pogotovo u Italiji gdje ima rodbinu. ‘Htjela sam se i glavom izolirati od cijele grube slike. Ovo je bio najbolji način’, iskreno će dodajući kako su ‘došli sebi’ tek nedavno.
—Nakon nekog vremena naviknuli smo se na cijelu situaciju i jasno nam je da ćemo ovdje ostati puno dulje nego što to naše glave žele prihvatiti. I to smo rekli sami sebi: ‘Ne želimo razmišljati tako daleko unaprijed’ – ističe Petrica. Dapače, pokušava ići dan za danom, iskoristiti svaki najbolje što može i biti u konačnici optimist. Njena kći, muž i sestrina kći s njome provode svakodnevicu. ‘Osjećamo se kao zatočenici, ali ne ljutimo se’, kroz smijeh će.
Susjedi za deset
Vratila nam se na početak priče o njenom dolasku na otok. Zbog količine spenze koju je pripremila za planirani ostanak, Nonu Anu zamijenila je trajektom (i autom). Govori nam usput da je po pitanju spenze control freak jer voli svega imati. Tome ju je naučila mama koja je inače s Lastova, a gdje je teško bilo doći do namirnica. ‘Imao si svega dva puta više u kući. Tako sam i ja ovaj put’, priča nam Petrica, opet ne sluteći koliko će ipak ostati. No, po pitanju opskrbe namirnicama i životnim potrepštinama, nemaju problema. Naime, tu su uvijek babe, none i tetke koje svaki tjedan šalju zanimljive pakete. Njena starija sestra Matea pokupi jednom u sedam dana ‘želje i pozdrave’ obitelji i bližnjih te pošalje Postirom koja plovi do Suđurđa. Poći do tamo iz Luke Šipanske po paket, postalo im je pravo malo putovanje.
Svako drugi dan bi me netko od susjeda samo zazvao na telefon i rekao: ‘E ostavio sam ti ispred vrata 20 jaja i 5 litara ulja’; okačila sam ti na kvaku petrusina i salate; ubrala sam ti blitve’. Ma to mi je nevjerojatno
—Baba Jele nam je za Uskrs poslala bolji bokun mesa, kako se kaže. Moja mlađa sestra Lukrecia nas je opskrbila ukrasima i slatkišima. Natječu se none koja će prije napraviti koji kolač i s čime će iznenaditi dječicu. Ma imamo svega – ističe Petrica. No, i da nema tjedne pakete, ne bi imali brigu zbog butige u Luci Šipanskoj. Svako jutro imaju freški kruh koji također stiže Postirom u Suđurađ malo poslije 11 ura. Ne trebaju razmišljati hoće li im nečega faliti. To im je obećao vlasnik, a kojemu se uvijek mogu javiti ako imaju specijalne narudžbe. U cijeloj priče ne želi zaboraviti susjede i prijatelje ovdje koji su je, u najmanju ruku, oduševili.
—Svako drugi dan bi me netko od susjeda samo zazvao na telefon i rekao: ‘E ostavio sam ti ispred vrata 20 jaja i 5 litara ulja’; okačila sam ti na kvaku petrusina i salate; ubrala sam ti blitve’. Ma to mi je nevjerojatno – rekla nam je Petrica. Susjedi posebno paze na nju jer znaju za njene zdravstvene probleme, a zbog kojih većinu vremena mora biti u kući. Inače, unutar svoja četiri zida prebacila je urede vlastitog knjigovodstvenog servisa ‘Skalin’ u Dubrovniku. U svom malom kantunu provodi maksimalno četiri sata dnevno obavljajući poslovne obveze.
Hvala mojim curama
No, to na samom početku ove ‘korona krize’ nije bilo moguće. Tad je išla leći u dvije ure po ponoća, a radila bi cijeli dan. Naime, njihov se posao utrostručio u odnosu na prijašnja razdoblja u ovom dijelu godine. Kaže nam da takav pritisak i količinu posla nije doživjela nikad u svojoj dvadesetogodišnjoj karijeri. U vrijeme izrade završnih računa i povrh samog tekućeg poslovanja, zbog mjera koje je uputio Nacionalni stožer civilne zaštite radi koronavirusa klijenti su se našli u ogromnim problemima. ‘Svi su bili u panici, i moje cure koje su radile pod tolikim stresom danima. U cijeloj situaciji želiš svima pomoći i ne želiš nikoga zaboraviti’, rekla je zahvaljujući posebno svojim djelatnicama koje naporno rade. Spominje nam sjećanje na sami početak ‘koronakrize’.
Za mene i dalje nema sigurnosti. Moj će se život idućih godinu dana svesti na samokontrolu i samoizolaciju. Ali opet, ne želim o tome razmišljati. Ponavljam, idem dan za danom. Što će biti za pola godine ili godinu dana, ne znam. Paziti se moram, a povećanu brigu morat će voditi i moji ukućani
—Mislila sam kako ću moći pročitati neku knjigu ili poći virtualno razgledati muzeje i galerije. Pomislila sam: ‘Hajde super, da i ja konačno nađem vremena za takve stvari’, ali zbog posla to nije bilo moguće i govorila sam: ‘Bože dragi – gdje će ta knjiga i virtualni muzej uletjeti ako će biti ovako svaki dan’ – rekla je. Ali, pritisak je opao, a vremena je našla, pogotovo za njene djevojčice koje su, kao i Petrica svoje poslovanje, školske obveze prebacile u virtualni svijet.
Školske obveze
Obje idu u četvrti razred osnovne škole, a kad ih netko bude pitao gdje su završile školu, spremno će reći: ‘HRT3!’. ‘To im je sad glavna fora’, kaže nam. Škola na televiziji počinje u 11 sati, a prije toga im Petrica pripremi nešto za doručak ne izostavljajući ‘cevitaminske’ sokove. Kad ‘pođu u školu’ (sad su je prebacile u vrt), Petrica se ‘baca’ na kuhanje ručka i raspremanje kuće. ‘Već tada me pitaju što će biti za večeru’, kroz smijeh će.
—Cure su svjesne da postoji opasnost, ali u njihovim malim glavama vlada kratkoročno razmišljanje u smislu: ‘OK, sad smo tu, super nam je ova škola na televiziji’. Kad sam im rekla da će im smanjiti ljetne praznike jer će morati ići u školu, odmah su odgovorile: ‘Ne dolazi u obzir, ljetne praznike nam nitko neće oduzet. Ovo je trebalo biti najbolje ljeto, to nam neće upropastiti škola na daljinu’ – ističe nam Petrica. Posebnu je pohvalu uputila učiteljicama koje su se u ovoj izvanrednoj situaciji izvrsno snašle korištenjem brojnih programa na Internetu.
—Izvukle su maksimum od cijele situacije. Svi su u učionici na istom mjestu i svi međusobno komuniciraju. Jedino je nezgodno što nema ocjenjivanja, ispitivanja, testova i diktata, ali sve u svemu, učiteljice su napravile vrhunski posao – ističe.
‘Za mene i dalje nema sigurnosti’
U cijeloj ovoj teškoj situaciji, Petrica će najvjerojatnije morati ‘preskočiti’ redovnu kontrolu u Zagrebu zbog postojeće opasnosti, ali će i izbjegavati odlazak u bolnicu zbog vađenja krvnih nalaza, dokle god bude mogla. No, to će sve odraditi u konzultaciji sa svojim liječnicima kojima je neizmjerno zahvalna na dosadašnjem trudu. Kad popuste mjere, svjesna je kako će i dalje morati živjeti u strogo kontroliranim uvjetima i s jako malo socijalnih kontakata.
—Za mene i dalje nema sigurnosti. Moj će se život idućih godinu dana svesti na samokontrolu i samoizolaciju. Ali opet, ne želim o tome razmišljati. Ponavljam, idem dan za danom. Što će biti za pola godine ili godinu dana, ne znam. Paziti se moram, a povećanu brigu morat će voditi i moji ukućani. Drago mi je da su sada ovdje sa mnom. Da sam sama, bilo bi mi teže. Muž mi je trebao samo donijeti stvari, a sad su i njega mjere zatvorile na otoku – kroz smijeh će Petrica i dodaje: ‘Nadam se da će sve čim prije biti iza nas, uz minimalne posljedice za svih. Jedva čekam opet svih vidjeti’.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 15. travnja 2020.
Foto: Petrica Šanje, privatna arhiva