Osjećam se loše, ne vidim nikakav još pomak. Brinem se za svoju budućnost. Većinom provodim dane doma u krevetu. Zbog toga me hvata depresija… Zbog svega što se događa. Teško se krećem, uza skaline mi je problem, treba mi pomoć druge osobe ili se naslanjam uz ogradu ili zid. Doma ne mogu isto ništa napraviti, ne mogu se otuširati sam, ne mogu se saginjati, ne mogu okretati vrat lijevo, desno i unatrag. Ne mogu obući sam robu, i tu mi treba pomoć. Imam vrtoglavice i glavobolje. Čak se nekad zna dogoditi da padnem u nesvijest. Nikako da mi se vrati sluh na lijevo uho. Desno mi je polugluho. Vid mi se pogoršao. Ne spavam noću. Imam traume od tog mjesta, od tog mosta na Pilama. Pokušavam ga izbjegavati što više. Grozno se osjećam. Osjećam se beskorisno, nikakvo. Uništen mi je život… – prepričava nam mladi Dubrovčanin Petar Mihaljević fizičke i psihičke posljedice koje proživljava nakon traumatičnog iskustva koje je doživio prije pola godine. Nakon pada s kamene ograde kod Vrata od Pila zadobio je teške tjelesne ozljede. S visine od skoro pet metara gurnuo ga je 22-godišnjak koji je kasnije nepravomoćnom presudom proglašen krivim za pokušaj ubojstva.
‘Vidim da je dosta ljudi uz mene’
Nakon što je pročitala ovu strašnu priču, dubrovačka odvjetnica Viktorija Knežević proteklog je tjedna, preko društvenih mreža, pozvala javnost na pomoć 26-godišnjaku te na uplatu donacija.
—Vidim da je dosta ljudi uz mene. I da su mi počeli uplaćivati na račun za terapije. Znači mi puno podrška i tjera me da idem naprijed. Ja mogu samo tim ljudima obećati da ću dati milijun posto od sebe. To me drži i želim se što prije vratiti na razinu kakav sam bio. Rekao sam sebi da ću se boriti do kraja – govori nam. Kakav je bio prije, pitali smo ga.
—Prije sam, uz konobarenje, radio i fizičke poslove. Pomagao sam i ocu koji se isto bavi fizičkim poslovima. Fali mi se poći prošetati s prijateljima. Ići u teretanu. Fali mi ta rekreacija. Grozno je doma provoditi dane… – kazao je. Već pet mjeseci ide na fizikalne terapije, a to su, kako kaže, terapije za kralježnicu i prohodnost nogu. Osim toga, ide i u posjete psihologu i psihijatru te na preglede u doktora.
—Vježbam noge jer nisu još očvrstile, a kako bih mogao normalno hodati – rekao je. Sredinom veljače ide u Kalos na Korčuli na terapije. Kad se vrati doma, počet će ići i na privatne fizikalne terapije.
‘Ne volim konflikte’
Teško mu je pričati o traumatičnom, i kako kaže, ‘monstruoznom’ događaju, no s nama se vratio unatrag. Te je večeri prvi put došao u susret s tim mladićem i njegovim prijateljima na Porporeli gdje je radio kao konobar.
—Nisam bio ništa loše rekao, bio sam korektan prema njemu u svakom postupku. Kad su uzeli bocu vina i mineralnu, lijepo sam ih poslužio. Pitali su me led. Nismo ga imali. Naime, nemamo ledomat, već mali spremnik kojeg to popodne napunimo u nekom kafiću. Do ponoća se to podijelilo ili se rastopilo. Kad su oni došli, ostala je samo rastopljena voda. Rekao sam da im je hladna mineralna i boca vina. Oni su tu čak bili prema meni bezobrazni, a ja prema njima nisam bio. Bacili su sto kuna na stol, a račun je bio 120 kuna. Dobio sam komentar: ‘Ovo ti je jer nemaš leda’. Tražio sam da se plati puni iznos. Inače im ne bi tražio tih 20 kuna, ali pošto su bili tako bezobrazni… I onda su dali kasnije još sto kuna te sam im vratio 80 kuna. I to je to. To nisam smatrao nikakvim konfliktom. To s moje strane nije bio konflikt. S njihove jest – kazao je. Nakon što je završio s poslom, uputio se u Grad.
—Nakon posla sam pošao do kafića gdje su radila dvojica što ih poznajem. Kad su oni zatvorili, dao sam prijedlog da sjednemo uz more u Pilama. No, bili su umorni i pošao sam ih otpratiti do Pila. Naišli su oni mladići, vraćali su se s Banja oko 4 i nešto. Ne znam što je njemu bilo u tom trenutku. Momak je došao do mene i počeo me odmah napadati i mahati s rukama. Čak mu se i ovaj jedan prijatelj prije toga priključio. Dok sam sjedao na zidu, počeli su me napadati šakama. Ja njima nisam ni vraćao, niti jedan udarac. Ne volim konflikte. Bio sam toliko smiren. Nije mi bilo do problema. Niti sam ja došao do njega niti išta. Nisam mu ništa dobacivao. Prvi put me pokušao baciti, gurnuti. Nije uspio. Drugi put me uhvatio k’o vreću i prevrnuo. Nisam u tom trenutku ništa mogao. Nisam to ni očekivao. Ali s namjerom je išao jer je ponovio isti postupak dva puta. I to se dogodilo u par sekundi… – rekao je među ostalim Mihaljević. Završio je u bolnici. Bio je pet dana u induciranoj komi te petnaest dana na traumatologiji.
—Bila je prognoza, što sam kasnije čuo od roditelja i prijatelja, da ću se teško izvući. Možda nije bilo ni 1 posto šanse da ću preživjeti, ali nekako sam se iščup’o. Čak je na početku bila prognoza da ću biti invalid cijeli život – istaknuo je.
Posljedice za cijeli život
Kako smo i istaknuli, donesena je nepravomoćna presuda kojom je 22-godišnjak osuđen na tri godine zatvora, s time da je presuda preinačena. Mora provesti godinu i pol dana u zatvoru, a ostatak ako ponovi kazneno djelo u roku od četiri godine.
—Nemoguće je da će ponoviti to kazneno djelo. Tako da to otpada, ta godina i pol dana. To je meni smiješna presuda. Po svim segmentima za ovaj težak pokušaj ubojstva s namjerom, trebao bi dobiti najviše, po mom mišljenju, 7–8 godina, i još ako je nekome uništen život. Za uništen se život treba dobiti ogromna kazna – naglasio je.
No u svemu ističe:
—Svjestan sam da mi je Bog dao drugi život. Ako sam uspio ovo preživjeti, nešto najteže, idem dalje. Rekao sam da ću se boriti i da ću dati sve od sebe. Želim se što prije vratiti normalnom životu. No, trebat će vremena sigurno. Dat ću milijun posto sebe. Možda se vratim ‘na staro’ i prije svojih predviđanja. Ali opet kad se vratim, mislim da to neće biti na sto posto kakav sam prije bio. Imat ću dosta posljedica koje će me pratiti cijeli život…
Objavljeno u tiskanom izdanju 15. veljače 2023.