Jutro koje je počelo ranije nego što bi većina studenata rado priznala, ovog je petka vrlo brzo pokazalo da neće biti obično. Umjesto alarma za predavanja i brzinske kave “u hodu”, 102 studenta i zaposlenika Sveučilišta u Dubrovniku i Studentskog centra Dubrovnik odlučili su dan započeti drugačije – na putu prema Sniježnici.
Već u prvim jutarnjim satima, četiri mini autobusa krenula su prema Kuni Konavoskoj, polazišnoj točki ove male ekspedicije. U zraku se osjećala mješavina uzbuđenja, pospanosti i onog poznatog studentskog preispitivanja odluka: “Je li mi ovo stvarno trebalo?” No, kako to obično biva, upravo takve odluke na kraju postanu najbolje priče.
U grupi su, uz studente i zaposlenike, bili i voditelj Studentskog centra te predsjednik Gradskog vijeća Marko Potrebica, dok je sigurnost cijelog puta bila u rukama HGSS-a. Njihova prisutnost donosila je dodatni osjećaj sigurnosti, ali i podsjetnik da priroda uvijek traži poštovanje.
Prvi dio uspona prošao je u gotovo euforičnoj atmosferi. Razgovori su se nizali, smijeh je odzvanjao stazom, a energija je bila na vrhuncu. No, kako je Sniježnica počela otkrivati svoj pravi karakter, tako su koraci postajali sporiji, a uzdasi sve glasniji. Dvosatni uspon nije bio samo fizički izazov, bio je mali test strpljenja, volje i, možda najvažnije, zajedništva.
A onda – vrh.
Nije to bio samo dolazak na odredište, nego trenutak kada se umor pretvara u ponos. Pogledi koji se pružaju u daljinu, tišina koju ne prekida ništa osim vjetra i onaj osjećaj da si napravio nešto više od obične dnevne rutine. Za mnoge, to je bio mali osobni uspjeh. Za sve zajedno, zajednički trenutak koji se pamti.
No, priča tu nije završila.
Povratak stazom prema Dužima donio je opušteniju atmosferu, ali i iščekivanje onoga što dolazi na kraju. A kraj je bio sve samo ne običan. Smijeh je ponovno preuzeo glavnu ulogu, razgovori su postali još opušteniji, a osjećaj zajedništva još izraženiji. Kao da je cijeli dan vodio upravo do tog trenutka.
A onda – objed.
Topao, jednostavan i zaslužen. Studentski centar pobrinuo se da nitko ne ostane gladan ni žedan, pa se livada na trenutak pretvorila u mjesto koje je više nalikovalo malom slavlju nego kraju planinarske ture. Na meniju ih je čekao grah, upravo ono što je trebalo nakon dvosatne ture. U kombinaciji sa suncem, prirodom i dobrom ekipom, sve je dobilo onu posebnu notu koju nije moguće isplanirati, samo doživjeti.
Kako se dan bližio kraju i autobusi ponovno čekali svoje putnike, bilo je jasno da se nitko ne vraća isti kao što je krenuo. Umorne noge bile su samo mali podsjetnik na sve što se dogodilo, dok su pune baterije i dobro raspoloženje govorili puno više.
Ovakvi izleti nisu samo bijeg iz rutine. Oni su podsjetnik da se najbolji trenutci često kriju izvan svakodnevnih planova, u prirodi, među ljudima i u onim odlukama koje se na prvu čine kao “previše”.
Sniježnica je možda osvojena u dva sata, ali ono što je tamo nastalo – priče, uspomene i osjećaj zajedništva – trajat će puno duže. Jer neke se lekcije ne uče na predavanjima, nego na stazama koje vode malo izvan zone udobnosti.
