Rock, danas skoro sasvim skriven od pogleda mainstream javnosti, doživljava svoju renesansu.
Teškom mukom sam skoro stotinu albuma vrijednih pažnje uspio suziti na trideset jedan naj-naslov, a ovih pet predstavlja sam vrh popisa
Glazbenici, neopterećeni pukim zadovoljavanjem (ne)ukusa potrošača stvaraju iznimno kvalitetnu i raznovrsnu glazbu, a fanovima zadaju ugodnu glavobolju izbora najboljih uradaka na kraju godine. Teškom mukom sam skoro stotinu albuma vrijednih pažnje uspio suziti na trideset jedan naj-naslov, a ovih pet predstavlja sam vrh popisa.
Na petom mjestu nalazi se SIGH sa svojim jedanaestim albumom ‘Heir to Despair’. Ovi japanski avangardni black metalci nikad ne razočaraju svojim eklekticizmom, uspješno spojivši žestoke black metal rifove sa elektronikom, puhačkim orkestracijama i tradicionalnom japanskom folk glazbom. Ovo je ujedno i njihov najjapanskiji album, jer je u cijelosti, unatoč engleskim nazivima pjesama, otpjevan na japanskom, što mu daje jednu dodatnu dozu misterije.
Album započinje bipolarnom ‘Aletheiom’, u kojoj se agresivna ritam sekcija i guturalni vokali prekidaju vickastom flautom uz nježno žensko pjevanje, nastavlja se energičnim ‘Homo Homini Lupus’ i ‘Hunters Not Horned’, da bi se na sredini albuma potpuno usporili sa pretežno instrumentalnom ‘Heresy’ trilogijom. Završnim stvarima ‘Hands of the String Puller’ i naslovnom ‘Heir to Despair’ Sigh se ponovno vraćaju svojim black metal utjecajima.
Famyne
Na četvrtom mjestu moje liste album ‘Who Do You Love’ norveškog multi-instrumentalista Kjetila Nernesa koji snima i nastupa pod nazivom ARABROT sigurno će se svidjeti fanovima alternativne glazbe osamdesetih. Arabrotov osmi album po redu, kao i svi prethodni, svoju inspiraciju pronalazi u iscrpnoj bibliografiji romanticizma, egzistencijalne filozofije, misticizma i religije, što odmah dolazi do izražaja u uvodnoj ‘Maldoror’s Love’, nadahnutom revizijom poeme ‘Les Chants de Maldoror’ francuskog pjesnika Comte de Lautreamonta, i realiziranom kao davno izgubljeni uradak Black Francisa iz njegovog zlatnog doba. ‘Sinnerman’ svojim depresivnim baritonom priziva u sjećanje Nick Cavea iz svojih Birthday Party dana, no dvije najupečatljivije stvari su one netipične za Arabrot, ‘Pygmalion’ i ‘Sons and Daughters’, obje melankolične balade popraćene perkusijama u izvedbi Nernesove supruge Karin Park (uz veliku preporuku da istražite i njezinu solo diskografiju).
O bandu na trećem mjestu sam već pisao u superlativima oduševljen njihovim nastupom na ‘Into the Void’ festivalu u listopadu. Engleski FAMYNE sa svojim debitantskim istoimenim albumom oduševljava sa svojih šest trad-doom priča iz njihovog rodnog Canterburyja. Izuzetne vokalne sposobnosti njihovog frontmana Toma Vanea najbolje dolaze do izražaja u početnoj ‘Wearthless’ i završnoj ‘Dreamweaver’, dok je moja omiljena stvar ‘Slave Ship’ odličan primjer virtuoznosti ostatka banda. Uz ovakve bandove, rock i doom ne moraju strahovati za budućnost.
Khemmis
A kad je riječ o doomu, drugu polovicu ovog desetljeća obilježio je KHEMMIS, kvartet iz Colorada sa svojim trećim izvrsnim albumom u četiri godine. Nakon što su pokazali veliki talent sa debitantskim ‘Absolution’ i poharali vrhove top lista sa ‘Hunted’, u svoj treći album ‘Desolation’ ubacuju prog elemente kojim se stilski približavaju Iron Maidenu i Opethu, pa bi se njihovim fanovima ovaj album mogao poprilično svidjeti. Sa svojim izvrsnim tekstovima i glazbom, ovaj album je nemoguće poslušati samo jednom, repeat na streamingu je obavezan.
Harakiri for The Sky
Moj najdraži, najdojmljivi i najslušaniji album prethodne godine dolazi iz obližnje Austrije, duo HARAKIRI FOR THE SKY sa svojim četvrtim albumom ‘Arson’ ponavlja uspjeh prethodne ‘Traume’ i stvara fantastičan atmosferični post-black metal, sedamdeset minuta melodične agresije koja se najbolje sluša zatvorenih očiju i otvorenog uma. Teško je izričito izdvojiti pojedine stvari, jer cijeli album jednostavno treba poslušati kao cjelinu, sa svim svojim crescendima i diminuendima, no ‘You Are The Scars’, ‘Heroin Waltz’ i ‘Tomb Omnia’ kao okosnica središnjeg koncepta albuma su definitivne preporuke.
Osim ovih pet albuma koji su me se najviše dojmili i imali najprivilegiraniji status na mojoj play-listi, ostatak top-liste možete pronaći i preslušati na mojem osobnom Facebook profilu.
Foto: Facebook / Bandcamp – Harakiri