Dubrovački skladatelj Pero Šiša nastavlja s osvajanjem svjetskih koncertnih dvorana!
Naime, Šišino djelo ‘Egipatske noći’ imat će svoju praizvedbu i svjetsku premijeru na Uskršnjem koncertu 4. travnja 2015. godine u prestižnoj Operi Kairo, inače dijelu Nacionalnog kulturnog centra Kaira, centralnom mjestu kulture egipatske prijestolnice. Njegovo djelo izvest će Simfonijski orkestar Kaira, najeminentniji i po dugotrajnosti najrespektabilniji orkestar ne samo u Egiptu, već i u regiji te na kontinentu. Simfonijskim orkestrom će ravnati Maestro Jiří Petrdlík, Čeh kojeg smatraju jednim od najznačajnijih europskih dirigenata svoje generacije. Tim povodom Pero Šiša za DuList govori o svojim očekivanjima, prošlosti i budućnosti, statusu skladatelja u svijetu, kao i njegovom uspješnom skladanju djela.
Što možete reći o predstojećem događaju u Operi Kairo?
Ovo je u dvije godine već deseti orkestar iz svijeta, koji izvodi moj novi opus. Cairo Symphony ima zavidne reference i ogroman korpus. Dvorana, gdje će biti premijera na Uskršnjem koncertu 4.travnja, je božanstvena. S tim orkestrom je pred neko vrijeme ravnao i svjetski poznat Mo. Daniel Barenboim. Raduje, ako sam prvi hrvatski autor, iza genijalnog Borisa Papandopula, koji je na programu Opere Cairo. Bio je izazov skladati ‘Egipatske noći’. Htio sam ostvariti orijentalni štih kroz tipičnu ritmiku, s glorioznim-marciale finalom. Puno toga je u partituri, obimni gudači, bongosi, četiri timpana, paleta udaraljki, tuba i tromboni, harfa, četiri horne, četiri trube, pa do fagota, klarineta, oboa, flauta, sve skupa oko sto glazbenika. Ja tu ‘čujem’ i ‘gledam’ piramide, pustinju, oaze, kovačnice, Nil i povorke ljudi koji vuku kamene gromade. Čini se dobro, ali ne znači ako meni zvuči odlično da će publika to prihvatiti. Treba čekati taj fatalni trenutak, ako će to publika prepoznati ili ne. Znalo je biti ovacija pa čak i suza u publici, kao u Kini i Izraelu, ali može biti i obratno.
Kako je sve počelo i što dalje, s obzirom da ste izašli na međunarodno tržište?
Kao skladatelj sam, putem američke agencije iz New Yorka, trenutno na tzv. ‘test shows’, po zavidnim događanjima. A dobio sam i izdavača iz Milana. Ako zadovoljim tada slijede još ozbiljnije stvari. Ovo sve je trebalo početi pred 15 godina. Slatki problem je što sve mora biti skladano novo. Kada naruče da skladaš djelo za filharmoniju, nastaje i panika, jer ideje nemaš uvijek i to je trnovit put. Ako ti ne možeš, ima tko će. Ne možete zamisliti koliko je odličnih autora danas na tržištu po svijetu. Sva glazba prvo ide na provjeru. Dosta naporno, ali uspjelo mi je u dvije godine napisati ‘Melancholic tango’ za flautu i orkestar, ‘Passion’ za gitaru i orkestar, potom ‘Air suitu’, ‘Egyptian nights’, ‘Meditterranean Impression’, ‘Simfoniju br. 5’ te izmijeniti 70 posto materijala ‘Requiema’. Ono što bi se kao kruna svega trebalo dogoditi u studenom, ne smijem reći, ali ako u životu nekog živućeg skladatelja postoji vrh, onda će to biti to!
Što znači danas biti skladatelj i kako Vas ocjenjuju?
Jako sam oprezan, bez obzira što se događaju za mene nepoznatog velike stvari. Rizično je danas biti skladatelj. Nitko ti ne smije biti uzor, jer moraš biti originalan, slušati samo sebe. Toliko je izvrsne glazbe u povijesti napisano, a dati nešto novo je skoro nemoguće. I da slučajno skladaš nešto fantastično, treba 50 godina da to zaživi. Ako si odličan solist na violini ili slično, vrlo brzo ćeš ubrati plodove. Ovdje je pak situacija dosta sizifovska. Današnji autori čim nešto napišu u startu su pod povećalom. Slijepo se držim savjeta profesora Igora Kuljerića, koji me je učio, kad je znao reći, ‘imaš grešaka u slogu, imaš konfuznosti u razvoju, sve ćeš to naučiti dok posijediš, ali melodije ne daj nikada da ti netko mijenja, jer su one prepoznatljivi ti’. To se i događa. Partneri jako vjeruju u ovaj moj stil i zovu me ‘Peter-crack’. Kao da sam pronašao ipak u stilu ipak jednu pukotinu. Nije eklekticizam, već nešto novo – romantično. Glazba svakog skladatelja živi onda kada se izvodi i to je čaroban trenutak, stapanja sazvučja i ljudskih emocija, kada najintimnije misli prenosiš slušateljima. To je misija. Glazba je bistra voda, možeš sve pore začepiti, ali ona nađe put. Snaga glazbe je u iskrenosti, u anđelima. Izgleda da su pamtljive nostalgične teme, barem mi tako kažu, tražene. Osobno mislim da pišem na granici ‘mola i dura’, bojom ‘jesenjeg uzdaha’, ‘tišinom snijega’, ‘naivnošću djeteta’, u ‘bijegu od stvarnosti’. Romantično, jasnih vizura, s kontrapunktnim sekvencama u dionicama, snažnog nosivog materijala i tematike, kroz motivsko-višetaktne-široke teme. Stvoriti pjevnu temu i spretno orkestrirati je pogodak. Ali sve je to lutrija.
Imate li neki obrazac skladanja?
Eto, odlična Malteška filharmonija je nedavno praizvela moju glazbu te već imam narudžbu od njihovih gudača, za novi kvartet ili komorni. Nekada se otvore kanali invencija i ne stigneš zapisati sve što ti odnekud dođe. Nažalost, često ima i perioda da si prazan za sve. To su ‘paučina’ periodi kad si u bezidejnosti. Ako ti se ‘rodi’ tema u glavi, nikada je ne smiješ odmah zapisati na notni papir, već je nositi u sebi mjesec ili više. Dok u tom periodu još uvijek pjevušiš u sebi temu koju nisi stavio na papir, onda je to ‘jaka’ tema i prioneš radu. Ako je se ti kao autor nakon mjesec dana ne sjećaš, kako će je pamtiti publika? Zašto stalno spominjem teme? Jer je to srž. Ekspozicija, provedba, forma, virtuozne kadence, sve je to potrebno, ali bez emotivnog tematskog materijala vam je glazba, kao da vas pozovu na ručak i posluže samo salatu.
Kakav je osjećaj biti izvođen autor u velikim orkestrima?
Razniježe te filharmonije poput Uljanovska, Hermitage St. Petersburg, Malteške, St. Petersburg State Symphony, zatim izvrsni izraelski orkestri, pa Netanya Israel Kibutz Symhony, Arad Symphony itd. Čovjek biva iznenađen s kojim žarom sviraju. A u kakvim dvoranama sviraju? Nešto veličanstveno! Dirljivo je gledati sve te probe i izvedbe po svijetu. Prvo kada im dođe na pult nepoznata glazba kao moja, onda su svi u ‘upitniku’, a kada orkestracija zazvuči vidiš sasvim novu i vizualnu i zvučnu sliku. Vizualna slika orkestra je važna, jer glazba se ne sluša samo ušima već i očima. U Izraelu je samoinicijativno orkestar, gdje su sami virtuozi unutra, prilikom čitanja mojeg gitarskog koncerta prekinuo probu. Sledio sam se, što se događa, ne valja skladba?! Kad ono, veći dio orkestra se ustao i počeo pljeskati. To ću pamtiti do kraja života.
Što je prethodilo nagradi na međunarodnoj Akademiji i tko je dirigirao u St. Petersburgu?
Dobitnik sam Prve nagrade kao skladatelj na “Interartia Greece” međunarodnoj Akademiji u Grčkoj, te su me imenovali počasnim profesorom na istoj Akademiji. Sve je došlo zbog arije ‘Angelo mio bianco’ iz opere Sirena. Izvedba i uručenje nagrade su bili u Rusiji u Petrogradu – Belozerski dvorac, uz Državni simfonijski. Kao da te netko vrati u doba Čajkovskog, toalete, frakovi, ma bajkovito. Sve odiše kulturom i sve se mjeri kulturom. Pa pomalo budeš i izgubljen. Ti ljudi sviraju da se naježiš. Imaju neponovljivi ruski baršunasti zvuk u orkestru. Rajska svirka. Maestralan je bio Mo. Miran Vaupotić. Taj divan dirigent je za mene otkriće. Iskrena duša i poseban umjetnik. Skroman, a krstari orkestrima od Philadelphie do Rio de Janeira, od Beča do Pekinga. Dobitna kombinacija za svaki orkestar koji želi uspjeti.
Kako vidite rad orkestara vani, obzirom da ste ovdje bili ravnatelj, stalno prozivan?
U veličanstvenoj dvorani ‘Forbidden City’ – Peking, nakon izvedbe ‘Air’-a, tijekom prijema, dok sam objašnjavao tko sam, odakle sam, što sam radio dosad itd., jedan menadžer mi je rekao, ‘Što se više penješ, grana je sve tanja’. U svim orkestrima vani gdje sam imao čast biti izvođen, prepoznao sam poslovnu politiku kakvu sam ja htio ovdje postići. Vidjevši iz prve ruke, npr. ustroj vrhunskog izraelskog orkestra, i usporedivši to s onim što sam ja sve isto tako pokušavao ovdje… A što reći? Dakle, greška je biti ispred vremena u sredini poput naše.
Pratio Vas je glas da niste bili kooperativni, čuli smo i za neke skutere, o čemu je točno riječ?
Da, točno. Skuterima su pojedinci išli za mnom da vide kako ulazim na Berzu rada. Pročitao sam u Jeruzalemu nešto blaženo u crkvi, ‘Ne dopusti da ti srce trnjem obaviju’. Tako se i ponašam. Evo neka idu sada za mnom skuterima u Operu Kairo. Nisam se rodio kao direktor i nisam ovisnik o funkciji i fotelji. Smetao sam nekima ovdje, jer sam im rekao u lice ono što jesu, a ne žele čuti, te ih ‘stavljao na njihovo mjesto’, a ne žele tamo biti. Bilo je sumornih mjeseci. Kada nakon 33 godine rada, ostaneš bez plaće, bez budućnosti, bez mirovinskog, postaneš i siv i crn. Ne želim biti iznimka, jer sam na Zavodu za zapošljavanje sreo mnoge istih sudbina, ali malo je onih koji budu planski zgaženi, pa se ustanu jači. Sreća je da je svaki život umjetnika tužan, pa je tako i moj. I tu crpiš snagu. U mom vrtu punom korova, tada je ostala samo jedna ruža s pregršt latica, koju je sam Bog odlučio zalijevati, a to su bile moje note. I dogodilo se da u dvije godine doživim nešto nezamislivo. Bez obzira što će biti sa mnom kao autorom na ovim nivoima i ovo dosada je za mene nestvarno. Da od svih 50 djela, ostane vrijedno samo pet taktova, za moje unučice, ja sam sretan čovjek.